hrvatski

Odgovornost države za štetu (pojedinac protiv države: tko će nadvladati?)

Cilj ovog rada je prikazati institut odgovornosti države za štetu čija bi svrha trebala biti ostvarenje dvaju ciljeva: zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda te pravilnog funkcioniranja javne službe. Iako su ta dva cilja naoko nespojiva, punom provedbom načela odgovornosti, država u vidu građana koji tuže za naknadu štete stječe partnere koji će ukazati na nedostatke unutar sustava. Na taj način će država moći pravovremeno reagirati radi otklanjanja disfunkcija unutar sustava, a građani će ostvariti zaštitu svojih prava. U Hrvatskoj postoji nekoliko zakona koji predviđaju odgovornost države za štetu nastalu radom službenika ili namještenika, no na sva se opća pitanja odgovornosti primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima o izvanugovornoj odgovornosti za štetu. Premda se zakonski okvir u Hrvatskoj ne razlikuje puno od onog u drugim europskim zemljama, u sudskoj je praksi (osobito Vrhovnog suda RH) mogućnost naknade štete od strane države znatno ograničena. Pojedinac mora dokazati postojanje volje odnosno pristanka na nanošenje štete te je odgovornost države za štetu ograničena samo na slučajeve u kojima se činjenje ili propust službenika može smatrati kaznenim djelom, a ne tek građanskopravnim deliktom. Ipak, postoje određeni pomaci, od ratifikacije Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ponovnog reguliranja odgovornosti RH za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija, štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata te štetu nastalu u bivšoj SFRJ za koju je odgovarala bivša SFRJ, a jedan od predvodnika promjena je i Ustavni sud RH koji gotovo svakodnevno dosuđuje naknadu štete građanima zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku kao nove osnove za naknadu štete. Ono što još preostaje je da i redovni sudovi prihvate liberalnije stajalište u pogledu odgovornosti države za štetu. Budući da je Hrvatska odnedavno i jedna od država kandidata za članstvo u EU, na kraju se predstavlja uređenje odgovornosti država članica i Europske zajednice za štetu koju pretrpe građani.

odgovornost države, šteta, ljudska prava

nije evidentirano