hrvatski

Znanje u Novomu zavjetu

Polazeći od filozofskog, psihološkog, lingvističkog i religijskog tumačenja spoznaje i znanja, autor se u ovom radu koncentrira na specifičnost novozavjetnog znanja, odnosno znanja kakvo izranja iz spisa Novoga zavjeta. U svim spisima to se znanje može označiti kao teološko-kristološko znanje o svim drugim znanjima. Svoje izlaganje autor strukturira oslanjanjem na veće književne cjeline Novoga zavjeta. Pri tomu ne prati vremenski slijed njihova nastanka, nego dubinu i crkvenu važnost izricanja znanja o Isusu Kristu. Polazi od sinoptičkih evanđelja koja nude spoznaju i znanje o Isusu Kristu, ali i o svekolikoj stvarnosti, kroz optiku Isusova zemaljskog djelovanja i naučavanja, odnosno Isusovim očima. To je znanje ponuđeno kao znanje samoga Isusa koji je vjerom prepoznat i prihvaćen kao Božji Sin. Djela apostolska nude znanje o Kristu i Bogu kroz optiku uskrsloga Krista, koji je kao takav živ i djelatan u povijesti, što se može okarakterizirati kao znanje produbljeno i produhovljeno iskustvom vodstva Duha u zajednici Crkve. Pavao u svojim izvornim spisima verbalizira osobnu spoznaju i znanje o Kristu, izraslu i dozrelu iz posebnog iskustva i vjerovjesničkoga rada. Deuteropavlovski spisi nude nam znanje kroz prizmu poteškoća koje je Crkvi u razvoju i novim životnim okolnostima moglo stvoriti ili je već stvorilo Pavlovo poznavanje Krista. Ivanovski spisi, posebno Ivanovo evanđelje, izraz su teološki produbljenoga i duboko promišljenoga znanja o Kristu, jednostavnije rečeno, nude nam prijelaz s Isusove teologije na teologiju o Isusu, utjelovljenoj vječnoj Riječi Očevoj koja ljudima na vrlo konkretan i jasan način objavljuje Boga i tako nudi čovječanstvu spasenje već ostvareno u Kristu, ali i povijesno ostvarivo do eshatonske budućnosti ulaskom u sferu Božjega spasenjskoga utjecaja u/po Kristu. U svjetlu svih ovih cjelina jasno je da je novozavjetno znanje povijesno ukorijenjeno, da je ponuđeno kao objava Boga koja ne preskače povijest i ljudske sposobnosti, objava kojoj se može otvoriti i koju se može prihvatiti jedino u vjeri kao otvorenosti neizrecivomu Otajstvu. U zaključku autor ističe ukorijenjenost svekolikoga novozavjetnoga znanja u prostor, vrijeme i djelovanje konkretne povijesne osobe Isusa iz Nazareta, ali i u kontemplaciju, razmišljanje, pouku, svjedočanstvo i navještaj Božjega djela u Isusu što, uzeto zajedno, omogućuje da se novozavjetno znanje ili znanje u Novomu zavjetu može općenito označiti kao specifično znanje o svim drugim spoznajama i znanjima.

znanje, spoznaja, iskustvo, hremeneutika, vjera, Isus, Bog, Pracrkva, kriza znanja, kozmičko znanje, simboličko znanje

nije evidentirano