hrvatski

Zdravstvena sigurnost i kakvoća hrane

Ciljevi proizvodnje zdrave hrane su osigurati higijenski ispravnu, sigurnu hranu, time smanjiti bolesti trovanja hranom, smanjiti troškove liječenja i hospitalizacije i povećati radnu produktivnost, ali i cjelokupni gospodarski napredak. To se može postići osiguranjem nužnih mjera za primjenu standarda Codexa na uvezenu i izvezenu hranu, kao i na proizvodnju i trgovinu u zemlji, te pridržavanjem (zakonodavstvo i industrija) Etičkog internacionalnog kodeksa o trgovini hranom kako bi se osiguralo da prehrambeni proizvodi kada stignu do potrošača ispunjavaju nacionalne i/ili internacionalne zahtjeve o sigurnosti hrane. Sigurnost i kakvoća hrane su globalizacijom tržišta postali internacionalno značajni, a u nadležnosti su vlada, proizvođača, ali i potrošača. Globalizacija tržišta daje mogućnost poboljšanja prehrane i zdravlja, jer osigurava dovoljnu količinu biološki vrijedne hrane, ali predstavlja i opasnost i nove rizike za sigurnost hrane, ako se netko u kompliciranom lancu proizvodnje ne pridržava postojećih normi, ili etičkog kodeksa. Do sada se odgovornost za sigurnost hrane pripisivala isključivo proizvođačima i zakonodavstvu, a danas se sve veći značaj pridaje i potrošaču, pod geslom "Od staje ili farme do stola". Usklađivanje hrvatskih zakona s Codex Alimentarius i Svjetskom trgovinskom organizacijom je u tijeku i to će svakako pomoći u smanjenju trovanja hranom. Uvođenje i primjena GMP, GAP i HACCP sustava duž čitavog prehrambenog lanca te ISO standarda, je preduvjet proizvodnji sigurne hrane. Važno je i razgraničenje nadležnosti sanitarne i veterinarske inspekcije, i obavezno osiguranje sredstava na nivou države za monitoring zdravstvene ispravnosti namirnica, uključujući i njihovu kakvoću. Neophodno je osnovati Povjerenstvo za sigurnost hrane/prehrane, a koje bi usklađivalo djelatnost svih koji sudjeluju u osiguranju sigurnosti hrane. Obrazovanje i informiranje potrošača, kao i donošenje Zakona o zaštiti potrošača, treba biti sastavni dio aktivnosti. U svim aktivnostima, osim proizvođača, inspekcije, potrošača i drugih, značajno mjesto moraju imati znanstvene ustanove. Hrvatska je u Rimu, 1992. godine, zajedno s još 158 zemalja potpisala Svjetsku deklaraciju i plan aktivnosti za prehranu. Time se obavezala na stvaranje nacionalne prehrambene politike i provođenje načela te deklaracije. Na tim načelima, a slijedom situacije u Hrvatskoj, Ministarstvo zdravstva je 1999. godine donijelo politiku prehrane i taj dokument, kao i obaveze iz Deklaracije, zajedno s dosadašnjim rezultatima o kakvoći prehrane u Hrvatskoj, trebaju biti temelji strategije prehrane bar u prvom desetljeću ovoga stoljeća. Ciljevi politike prehrane su definirani u Svjetskoj deklaraciji i planu aktivnosti za prehranu: -osigurati svakom domaćinstvu dovoljno hrane ; -poboljšati kakvoću hrane ; -provoditi nadzor deficitarnih bolesti i prevenciju zaraznih bolesti ; -promicati dojenje ; -osigurati kvalitetnu prehranu ekonomski ugroženih i osjetljivih skupina ; -spriječiti i nadzirati deficit mikronutrijenata ; -promicati zdrav način života i dobre prehrambene navike ; -pratiti prehranu i stanje uhranjenosti s posebnim naglaskom na osjetljive populacije i -povezati ciljeve pravilne prehrane s programima gospodarskog i nacionalnog razvoja. Radi očuvanja ili unapređenja zdravlja, osiguranja dovoljne količine biološki vrijedne, zdrave, raznolike hrane biljnog i životinjskog porijekla, potrebno je: -pametnom gospodarskom i poljoprivrednom politikom te dobrom prehrambenom tehnologijom iskoristiti vlastite prirodne resurse ; -prehrambeni tehnolozi i nutricionisti se trebaju uključiti u proizvodnju funkcionalne hrane, koja služi za suzbijanje ili borbu protiv deficitarnih bolesti ; -na sve proizvode stavljati prehrambene naljepnice, koje će omogućiti potrošaču da bira proizvod najprihvatljiviji za njegovo zdravlje ; -provođenje konstantne edukacije pučanstva o principima pravilne prehrane ("fast food" samo povremeno, a ne najdraži obrok) ; -izdati vlastite tablice o sastavu najčešćih namirnica ; -osigurati timove i programe za konstantno praćenje deficita pojedinih hranjivih tvari i procjenu međunarodnih preporuka o dnevnom unosu hranjivih tvari i stanju uhranjenosti na nacionalnom nivou (posebno osjetljivih skupina-djece, mladih i starih) ; davanje odgovarajućih nacionalnih standarda ; ovaj tim treba biti zadužen i za planiranje i provođenje znanstvenih spoznaja u praksu.

sigurnost hrane, sigurnost prehrane

nije evidentirano