hrvatski

Govorna stilistika Branka Vuletića

U ovome preglednome izlaganju pokušat će se istaknuti najvažniji doprinosi Branka Vuletića hrvatskoj stilistici, osobito području fonostilistike. Još od prvih radova u Umjetnosti riječi potkraj 1960-ih godina pa sve do sintetske Govorne stilistike iz 2006. problematika odnosa zvuka i sadržaja u književnim, osobito poetskim tekstovima, ostala je jednim od trajnih Vuletićevih interesa. U dilemi između naturalističke i konvencionalističke teze načelno je bio na strani konvencionalista (grč. thései), ali je svojim analizama hrvatske i strane poezije neprestance donosio potkrjepe naturalistima (grč. phýsei). Izlaz iz dvojbe pronađen je u konceptu prostora pjesme i s njime povezanoga pjesničkoga znaka. Među važnijim fonostilističkim doprinosima ističe se prije svega primjena koncepta vrednota govorenoga jezika Petra Guberine na opuse kanonskih hrvatskih pjesnika (Cesarić, Kranjčević, Krleža, Kaštelan, Matoš), a zatim i primjena određenih statističkih metoda, osobito u usporedbi učestalosti glasova u glasovno neutralnome kontekstu i u prostoru pjesme. Vuletićev doprinos hrvatskoj znanosti o književnosti jest i mali rječnik stilističkih i versifikacijskih termina u knjizi Fonetika pjesme (2005.), a među dvama terminima kojima je dao izrazit autorski pečat ističu se pjesnički homofoni i zrcalna struktura. Neprestano se nadovezujući na velike hrvatske i inozemne prethodnike te se nadahnjujući njihovim idejama Branko Vuletić istovremeno je stvorio ne samo bogat nego i iznimno izvoran opus.

fonostilistika ; pjesnički homofoni ; pjesnički znak ; prostor pjesme ; stilistika ; zrcalna struktura

nije evidentirano