hrvatski

Strategije učenja djece rane i predškolske dobi

Prilike učenja djece u odgojno-obrazovnoj ustanovi određuje više čimbenika, među kojima i društveni odnosi. U totalitarnim društvima odgojno-obrazovni proces je u funkciji gušenja slobode i kreativnosti djece od koje se očekuje bespogovorna poslušnost i reprodukcija činjenica te sistematski nadzor u odnosu na striktno i univerzalno definirana postignuća djece. U demokratskom društvu, odgojno- obrazovne ustanove koncipirane su u funkciji razvoja potencijala djece te uz slobodnije strukturiran odgojno-obrazovni proces koji omogućuje afirmaciju njihovih prijedloga, inicijativa i sugestija. Suvremene se odgojno-obrazovne ustanove hvataju u koštac s izazovom razvoja kreativnog i kritičkog mišljenja djece, koje se postiže dogovaranjem s djecom, a ne prisiljavanjem djece. U takvim se odgojno-obrazovnim ustanovama potiče razvoj kulture učenja koje je za djecu svrhovito i korisno, što iziskuje dublje razumijevanje djece te mogućnosti razvoja korisnih strategija njihova učenja. U tom je smislu prvi korak humanizacija interpersonalnih odnosa u odgojno-obrazovnoj ustanovi nužna za razumijevanje i prihvaćanje subjektiviteta svakog djeteta tijekom odgojno- obrazovnog procesa. Kvaliteta odnosa između djeteta i odrasle osobe postaje krucijalnom za kvalitetu odgojno-obrazovnog procesa a ključni dio učenja otvoreni diskurs u procesu komunikacije djece i odraslog. Obilježja takve kulture učenja su stvaranja atmosfere u ustanovi koja podrazumijeva dokidanje kontrole nad djecom, zatim pregovaranje s djecom o procesima njihova učenja, sudjelovanje djece u odlučivanju o kriterijima samoprocjenjivanja i procjenjivanja postignuća drugih i poticanje suradničkih oblika ponašanja. Odgojno- obrazovna ustanova postaje mjesto znanja u izgradnji a centralni kriterij oblikovanja odgojno-obrazovnog procesa različite individualne i razvojne mogućnosti djece i različiti stilovi njihova učenja. Učenje se događa u procesu razmjene i dijaloga a osvještavanje načina na koji se znanje izgrađuje vodi demistifikaciji procesa učenja i dinamiziranju odnosa između odrasle osobe i djeteta-učenika. To iziskuje trajno mijenjanje odgojno-obrazovne ustanove u smjeru organizacije koja uči jer se promjene kulture učenja ne može postići parcijalno, mehanički niti jednokratnim intervencijama u smislu uvođenja organizacijskih ili metodičkih inovacija.

strategije učenja ; predškolsko dijete ; organizacija koja uči

nije evidentirano