hrvatski

Lector in fabula

U članku se analizira odnos između teksta, zbilje i povijesti u Pavličićevim romanima Krasopis, Koraljna vrata i Pokora. U Krasopisu su u središtu priče problemi granice artificijelnosti teksta te odnos između iskustvene zbilje i zbilje proizvedene u narativnom djelu. U druga dva romana posrijedi je „ontološka igra“u kojoj više nije bitan problem zbilje, mimeze, nego pitanje kako se oblikuje naša slika zbilje i može li umjetnost, točnije umjetničke konvencije, utjecati na oblikovanje naše svijesti o zbilji. Analizirani Pavličićevi romani svjedoče u prilog ključnoj smjeni stilskih paradigmi u hrvatskoj književnosti: iz modernističke u postmodernističku. Djela su zasnovana na postmodernističkoj ontološkoj paradigmi i tzv. „postkognitivnim pitanjima“, ali uključuju i etičke probleme: pitanja osobnog i društvenog morala u zadanom kontekstu.

Pavao Pavličić; naracija; metafikcija; intertekstualnost; metalepsa; romaneskna samosvijest

nije evidentirano