hrvatski

Motovunski statut i Odluke općinskog vijeća Motovuna: prijevod, komentar i studije

Pred nama se nalazi jedno od najvrednijih djela o Motovunu, kako na civilnom tako i na crkvenom području: riječ je o knjizi Motovunski statut i Odluke općinskog vijeća Motovuna. Priređivač, prevoditelj i autor popratnih studija te, povrh svega, tumač pravnih pojmova u ovoj kodifikaciji prava, doc. dr. sc. Ivan Milotić s Katedre za rimsko pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, ovom knjigom predstavlja osobni identitet Motovuna i njegovih stanovnika jer upravo iz pravnog uređenja srednjovjekovnih općina proizlazi cjelokupan identitet jednoga naselja. Taj se identitet ogleda ne samo u strogo pravnom, nego i u gospodarskom, vjerskom, kulturnom i općedruštvenom uređenju. Kao vrsni pravnik na civilnom području te dobar poznavatelj crkvenoga prava dr. Milotić donosi sveopći komentar Motovunskog statuta i Odluka općinskog vijeća Motovuna. Naime, bez poznavanja crkvenog uređenja nije moguće, dapače uzaludno je i pokušati razumjeti društveno uređenje tadašnjega vremena jer Crkva i motovunska općina zajednički djeluju za dobrobit istoga čovjeka koji je središtu svega kao cjelovito biće sa svojim tjelesnim i duhovnim potrebama. U opisanome prožimanju civilnog i duhovnog često se događalo da su određeni civilni propisi bili kanonizirani, ali primjećuje se i obratno – da su crkveni propisi postali sastavni dio čisto civilnih općinskih statutarnih odredaba. Nakon uvodnoga dijela, autor razlaže o Tekstu, nazivu i dataciji Motovunskog statuta i Odluka općinskog vijeća Motovuna. U ovom poglavlju na jezgrovit način predstavlja povijesni kontekst nastanka kodifikacije te činjenicu da njezin izvornik nije dostupan, već samo prijepis motovunskoga povjesničara L. Morteanija. Za bolje razumijevanje samog sadržaja, autor razjašnjava vremenski raspon nastanka kodifikacije koji se najšire može postaviti od samoga početka XII. stoljeća do 1507. godine, ali i dvije vrste vlasti koje su donosile dijelove tog akta: duhovna koja je personificirana akvilejskim patrijarhom i čisto civilna koja je predstavljena Mletcima i tamošnjim duždom. Autor precizno i jasno razlučuje dva dijela cjelokupne kodifikacije srednjovjekovnog motovunskog na: Motovunski statut (do 82. kapitula) i Odluke općinskog vijeća Motovuna (od 83. do 275. kapitula) te donosi prikaz povijesnog razvoja motovunske kodifikacije. U drugom dijelu autor progovara o Društveno- političkom, povijesnom i pravnom nastanku Motovunskog statuta i Odluka općinskog vijeća Motovuna pravilno prepoznajući Motovunski statut kao zbirku pojedinačnih uredaba koje je izdavao ili sam akvilejski patrijarh ili od njega ovlašteni predstavnik u Motovunu, a Odluke općinskog vijeća Motovuna kao akt ovdašnjega mletačkoga općinskoga vijeća, prilikom čega je primjetno da je mletački zakonodavac također intervenirao u propise donesene u predmletačko doba. Zanimljivo je da se u motovunskoj kodifikaciji, osim nekoliko sporednih navoda i naznaka o tome, ništa ne govori o jednoj drugoj značajnoj i dugovjeko postojećoj (povijesnoj) instituciji koja je u isto vrijeme i na istom teritoriju postojala u Motovunu, a to je Motovunski kaptol. Motovunskim statutom i Odlukama općinskoga vijeća Motovuna uređivao se društveni život koji se specifično odnosi na vjersko područje (bogohuljenje, rad nedjeljom i blagdanima, polaganje prisege na Evanđelje, pitanje zastare, slavlje crkvenih blagdana i dr.). Iz motovunske kodifikacije jasno se razabire da se mletačka vlast nije uplitala u upravu Motovunskog kaptola, ali jest na ono što se odnosi na motovunsku župu: mletačka vlast porečkome biskupu predlaže kandidata za motovunskoga župnika (kapitul br. 239), imenuje ili, u najmanju ruku, nadzire sakristana u župnoj sakristiji crkve svetoga Stjepana (kapitul br. 178, 232), nadzire račune bratovština i crkvenih društava te propisuje obvezu njihova podnošenja civilnim vlastima (kapitul br. 156). Također je crkvena vlast u Motovunu imala određenu ovlast na civilnom području: Crkvene osobe i sakristani u mnogim su stvarima bili personae i testes credibiles (kapitul br. 151, 228) i svojevrsni jamci javne vjere i povjerenja u pravne akte (posebice isprave koje se sastavljaju privatno ili posredstvom bilježnika). U trećem poglavlju autor razlaže o temi Pravna baštini Motovunskog statuta i Odluka općinskog vijeća u Motovunu. Dr. Milotić argumentirano donosi kako je pravni supstrat u većini srednjovjekovnih općina na ovom području Istre i Dalmacije bilo partikularno običajno pravo, koje je prema svojoj naravi većinom bilo nekodificirano (ius non scriptum) te tvrdi da je udio kodificiranog prava bio mali. Ipak, u pogledu kodificiranoga motovunskoga prava dr. Milotić minuciozno obrađuje sve vrste pravnih izvora uz naglasak na činjenici da se usporedno s time u jednoj značajnoj sferi društvenoga života neposredno primjenjivalo ius canonicum, i to povrh odredaba kanonske provenijencije koje su bile ili ugrađene u civilne motovunske odredbe ili su se one primjenjivale kao pripadne rimsko-kanonskom pravu i ius commune. U četvrtom poglavlju, naslovljenom Pravno uređenje u Motovunskom statutu i Odlukama općinskog vijeća Motovuna – kratki pregled, dr. Milotić donosi prikaz najvažnijih predmeta pravnog uređenja, analizu pravne naravi i vrste pravnih pravila, a kada je riječ o Odlukama općinskog vijeća Motovuna autor progovara o većem broju statusnih kategorija koje precizno definira i međusobno razlučuje. Dr. Milotić daje posebno vrijednu analizu glede uređenja određenih odnosa između Općine i Crkve. Kako kaže autor: Crkva je davala bitan i prepoznatljiv pečat društvenome životu Motovuna. Stoga ne iznenađuje velik broj odredaba koje se odnose na vrlo različita vjerska pitanja. To se ogleda kroz izričito propisivanje određenih datuma o kojima se proslavljaju mjesni svetci, a koji su definirani kao općinski blagdani, u čestome spominjanju crkve svetoga Stjepana u Motovunu jer ona je mjesto ne samo liturgijskih događanja nego i društvenih te društveno- političkih. U kapitulima spominju se crkveni službenici: porečki biskup (239), klerici općenito (193), motovunski župnik (228, 239) i sakristani koji su se smatrali osobama od povjerenja (151, 178, 232). Posebno su znakovite odredbe o prisezanju na Sveto pismo (247) i evanđelje (88, 100) te o invokacijama in Christi nomine (99, 141, 158, 172, 184, 192, 198 248, 255, 248, 255) i Dei gratia (206, 244, 263) kojima se motovunskoj kodifikaciji željelo dati još jednu dodatno i prepoznatljivo obilježje sakralnoga.

Motovun ; statutarno pravo ; rimsko pravo ; mletačko pravo ; rimsko-kanonsko pravo

nije evidentirano