hrvatski

RIMSKE·LUKE – RIJEČNE·I·MORSKE – I·POMORSTVO·NA·JADRANU

Navigare necesse est, vivere non est necesse - poznata rečenica, navodno izrečena od velikog Gneja Pompeja u presudnom trenutku za opskrbu grada Rima žitom, na najbolji način dočarava važnost koju je plovidba (navicularia) imala za egzistenciju rimske države. Ona je, s obzirom na količinu prevožene robe i brzinu, svakako bila najekonomičniji način transporta i kao takva jedan od pokretača antičke ekonomije. Ovisnost o njoj dovela je i do posebnog obraćanja pažnje na geografske osobine antičkog Sredozemlja, što svjedoče brojni pisani izvori u kojima svoje mjesto nalazi i Jadran (Mare Hadriaticum). On je kao najuvučenije more u srednjoeuropsko kopno bio iznimno važan u pogledu mobilnosti ljudi i robe, zbog čega ne iznenađuje tisućljetna usmjerenost ovdašnje populacije ka moru, ali ni povijesna dinamika antike u kojoj je više aktera (Liburni i ostalo domorodačko stanovnišvo, Grci i naposljetku Rimljani) svojevremeno nastojalo kontrolirati glavne plovidbene rute. Ograničene manevarske sposobnosti antičkih plovila dovele su do maksimalnog iskorištavanja povoljnih zapadnih i južnih vjetrova, kanalskih strujanja i brojnih prirodnih luka istočnog, „ilirskog“, Jadrana, koji vrhunac antičkog pomorstva doživljava od trenutka postupnog potpadanja pod rimsku vlast u 3. st. pr. Kr. pa nadalje. Svjedočanstva tome pružaju konkretni arheološki nalazi u vidu više od 200 brodoloma, većinom rimskih trgovačkih lađa (navis onerariae), ali i brojnih sidrišta i rimskih luka nastalih na strateški i geografski podobnim položajima. Njihova prostorna koncentracija potvrđuje logične i prirodno definirane plovidbene rute kojima je istočni Jadran za vrijeme plovidbene sezone bio povezan s ostatkom rimskog svijeta. Gledano od juga ka sjeveru glavna jadranska pomorska magistrala započinjala je od Otrantskih vrata, te je dotičući Bokokotorski zaljev preko Pelješkog kanala pristupala srednjodalmatinskom akvatoriju. Ovisno o željenim destinacijama plovidba je dalje tekla ka Neretvi (Narona) ili pak tamošnjim kanalima do kojih je stizala i jedna od nekoliko transjadranskih ruta. Daljnji put je vodio preko Punta Planke (Promontorium Diomedis) unutrašnjim nizom Kornatskog arhipelaga te je kroz kanale sjevernodalmatinskog otočja pristupao sjevernojadranskom akvatoriju. Otvoreni Kvarnerić predstavljao je raskrsnicu prema podvelebitskom kraju (Senia), Riječkom zaljevu (Tarsatica) ili vrhu istarskog polutoka (Pola), uz čiju se zapadnu obalu konačno stizalo do caput Adriae s glavnim središtem u Akvileji. Prikazanu rutu svakako treba smatrati kompleksnijom i razgranatijom, no činjenica je da je ona i kao takva doticala sve najvažnije kopnene točke koje su, zbog svojih prirodnih i strateških odlika (zaklonjenost, pristupačnost, iznimno važan reljefno omogućen kontakt s kontinentalnom unutrašnjošću, izvori vode i dr.), bile mjesto, ako ne ranijeg, onda svakako rimskog utemeljenja luke šireg regionalnog civilnog (gospodarskog), ali i vojnog značaja: Epidaurum (Cavtat), Narona (Vid kod Metkovića) na rijeci Naron (Neretva), Issa (Vis), Salona (Solin), Scardona (Skradin) na rijeci Titius (Krka), Iader (Zadar), Senia (Senj), Tarsatica (Rijeka), Apsorus (Osor), Pola (Pula) i Parentivm (Poreč). Nažalost, informacije o njihovu izgledu i organizaciji jako su šture jer je riječ o položajima na kojima su pretežito nastavljene i postantičke životne i lučke aktivnosti zbog čega su arheološki slojevi ili uništeni ili pak zbog prirodnih procesa danas još uvijek nedostupni. Osim njima, istočnojadranska obala je obilovala čitavim nizom manjih luka lokalne ili pak privatne vrijednosti, npr. Polače/Mljet, Spalatum (Split), Siculi (Resnik), Colentum (Murter), Pakoštane, Bošana, Zaton, Caska, Novalja, Brijuni, Silva (Savudrija) i dr. Informacije o svim navedenim lukama, kao uostalom i brodolomi, iznimno puno znače u definiranju vremenskog i prostornog intenziteta rimskodobne plovidbe Jadranom, a arheološki materijal pronađen na takvim lokacijama nudi odličan uvid u „razloge“ plovidbe te ishodišta brodova i trgovačke robe koja je stizala do istočnojadranskih luka. Njime je dokazana snažna trgovačka povezanost s mnogim proizvodnim regijama rimskog svijeta, posebice Italijom, Egejom, Levantom, Afrikom i Hispanijom iz kojih su isključivo morskim putem mahom dolazili pretežito prehrambeni (vino, maslinovo ulje, riboprerađivački proizvodi i voće), te proizvodi keramičarskih, staklarskih, a u manjoj mjeri i kamenoklesarskih obrta. U istom kontekstu prostornih poveznica tijekom rimskog doba na tlu Hrvatske je osim navedenih dalmatinskih potrebno naglasiti i plovnost velikih panonskih rijeka sa svojim lukama koje su isto tako predstavljale ishodišta daljnje cestovne komunikacije. Svakako najznačajnija luka na rijeci Savus (Sava) bila je Siscia (Sisak), čiju je važnost dovoljno istaknuti činjenicom što je svojevremeno uzdignuta na rang sjedišta zapovjednika panonske flote. S druge strane na rijeci Dravus (Drava) značajnu luku predstavljala je Mursa (Osijek), dok je zbog svoje granične uloge rijeka Danuvius (Dunav) na tlu današnje Hrvatske morala biti prošarana većim brojem manjih luka promatranih u istom kontekstu s vojnim stacionarima poredanim uzduž njezina toka, npr. Ad Militare (Batina Skela), Teutoburgium (Dalj), Cornacum (Sotin) i Cuccium (Ilok). S druge strane, istraživanja podmorja istočnog Jadrana pružila su vrijedne podatke i o konstruktivnim karakteristikama rimskih trgovačkih brodova (navis oneraria), kao što je i pronalazak serilija u Zatonu i Caskoj izravno posvjedočio odlikama tradicionalne liburnske brodogradnje razvijene još i u rimsko doba. Ribolovna oprema, ribnjaci (vivarium) i solane zabilježeni na brojnim lokalitetima istočnog Jadrana svjedoče svakodnevnoj ovisnosti i okrenutosti moru kao egzistencijalnoj osnovi ovdašnjeg stanovništva. Stoga i nije čudno što ono između ostalog štuje i božanstva s patronatom nad morem i plovidbom (npr. Venera Pelagija, Prijap, Salacija, Izida-Fortuna, Neptun i dr.), kao što u pojedinim slučajevima na nadgrobnim spomenicima ističe svoj pomorski poziv koji je Jadran još od najstarijih vremena učinio sastavnim dijelom mediteranske povijesti: „Multa peragratus ego terraqve mariqve debitvm redidi, in patria nvnc hic iaceo. Stat lapis et nomen, vestigia nvlla“.

Luke; Plovidba; Pomorstvo

nije evidentirano