hrvatski

O duši i tijelu (teksta)

U arhivu zapadne kulture, od Platonova Fedra do psihoanalitičkih pristupa književnosti, pojmovno-diskurzivna analogija između „čovjeka“ (odnosno „subjekta“) i pisma (odnosno teksta) prezasićen je trop koji i dalje odolijeva razgradnji svojih metafizičkih smisaonih učinaka u tzv. posthumanističkoj filozofiji i teoriji. Tijekom zamršene povijesti odnosa između psihoanalize i (teorijske i kritičke refleksije o) književnosti, pitanje transdisciplinarnoga metodološkog prijenosa svrstava se u tradiciju alegorijske egzemplarnosti (ili parabolične ilustrativnosti) svojstvene judeo-kršćanskoj razradi platonističke opreke između tijela i duše, označitelja i značenja (odnosno smisla), vela i skrivene istine, površinske vanjštine i vrijedne nutrine ili, psihoanalitičkim rječnikom, manifestnog i latentnog sadržaja. Kako pokazuje Derridina dekonstrukcijska raščlamba, u prvome redu kao dužnica upravo Freudovim postavkama o potiskivanju i naknadnosti, u tome nizu homolognih dihotomija ukorijenjenih u zapadni jezično-epistemološki arhiv sustavno se vrijednosno elidiraju „izvanjske“, „površinske“ sastavnice, pismo i tijelo. Freudova se teorija, međutim, na opisano nasljeđe nadovezuje samo naoko, remeteći naprotiv hijerahiju na kojoj ono počiva prikazom ljudskoga psihičkog aparata kao svojevrsna arhiva upisa te stoga omogućujući da se način na koji funkcionira sprega „duše“ i „tijela“ s jedne, a teksta i značenja s druge strane privede zajedničkome načelu „arhi-pisma“ (Derrida). Među oblicima metodološkog prijenosa psihoanalize u književni metadiskurs, u članku se uvjetno razlučuju metonimijski (prema kojima književni tekst služi kao medij spoznaje i/ili liječenja ljudske psihe) i metaforički (koji uvijek iznova konstruiraju tropološki odnos između psihoanalitičkog procesa i čitanja tekstova). Polemike protiv raznolikih pokušaja da se psihoanaliza u svojstvu teorije tumačenja „primijeni“ na čitanje književnih tekstova, jednako kao i kritika težnje da se, na temelju argumenta o promašenosti spomenutih pokušaja „primjene“, ta znanost o „misli koja ne misli“ (Rancière) diskreditira kao relevantno književnoteorijsko uporište, iznose na vidjelo obuhvatniju problematičnost antropomorfizma kao neotklonjive i uzaludno potiskivane konstante književnoga metadiskursa. Razmotrivši tropološke alternative ( poput „tijela“, „stroja“ i „sablasti“) kojima se teorije čitanja književnog teksta odupiru kartezijanskim i uopće metafizičkim implikacijama antropomorfnih metafora odnosno metonimija, članak predlaže da se Lacanova teza o ulozi stadija zrcala u tvorbi ljudskoga subjekta iskuša kao moguća parabola o književnome tekstu kao metaforičkome „subjektu“.

psihoanaliza, književni tekst, čitanje, pisanje, razumijevanje, tumačenje, potiskivanje, naknadnost, nesvjesno, das Unheimliche, drugi / Drugi, označitelj, arhiv, trag, upis, nasilje, antropomorfizam, subjekt, parabola, metonimija, metafora, „duša“, „tijelo“, pismo, značenje, smisao, tekst kao tijelo, tekst kao stroj, sablast, haranje, „učinak vizira“, nasljeđe, tajna, stadij zrcala, realno, imaginarno, simboličko

nije evidentirano