hrvatski

Standardni jezik sve mora mučiti: autonomija, konkretnost i druge ideologije jezične kulture u Hrvatskoj

Autonomija i konkretnost standardnog dijalekta te jezična kultura kao sinonim za proizvodnju na standardnom dijalektu neki su od temeljnih pojmova hrvatskog jezičnog planiranja (Brozović 1963, 1970, 2016 ; Katičić 1965, 1970, 1992 ; Samardžija 1999). Ti se koncepti desetljećima smatraju zdravorazumskom i neupitnom perspektivom na standardni dijalekt, što se odrazilo u institucionalnom prikazivanju standarda u medijima (Kalogjera i Starčević 2016, Starčević 2016a) i jezičnim savjetnicima (Kapović, Starčević i Sarić 2016), u jezičnim stavovima prosječnih govornika (Starčević 2016b) i u formalnom podučavanju hrvatskoga jezika (Udier i Starčević, u pripremi). Ovaj se rad bavi (1) kritičkom analizom diskursa (Wodak 2009, Verschueren 2012, Fairclough 2015) dominantne paradigme hrvatskog jezičnog planiranja te jezičnih i izvanjezičnih ideologija koje se njome promiču i (2) usporedbom tih ideologija s rezultatima deskriptivnih istraživanja u lingvistici. Rezultati pokazuju da su temeljne postavke hrvatskog jezičnog planiranja, iako plasirane kao objektivne i neutralne, zapravo duboko ideološke, što znači da ih treba preispitati te eksplicirati izvanjezične vrijednosti (Cameron 2012) koje se njima promoviraju. Budući da su jezične i izvanjezične ideologije sastavan i nezaobilazan dio jezičnoga podučavanja, profesori jezika trebali bi kontinuirano promišljati vlastitu poziciju moći i aktivnu ulogu koju imaju u prenošenju ili podrivanju hegemonijskih kulturnih obrazaca, kao i društvene posljedice pojedinih ideologija, pogotovo onih koje se predstavljaju kao 'znanstvene' i 'strogo jezične' i tako normaliziraju kao 'neideološke'.

jezične ideologije ; standardni dijalekt ; jezična kultura

nije evidentirano