hrvatski

Samoprocjena pedagoških kompetencija srednjoškolskih vjeroučitelja

U disertaciji su analizirani pojmovi odgoja, religije i religijske prakse koji su tijekom posljednjih desetljeća doživjeli duboku promjenu. Analizom tih pojmova prikazano je da je za religioznog čovjeka religiozni odgoj sastavni dio cjelovitog odgoja. Taj razlog opravdava religijsku nastavu u školi. Naglasak je stavljen na odgoj i odrastanje mladih u društvenom i kulturnom kontekstu u kojem prevladava religijski pluralizam te na obilježja (ne)religioznosti koja su tipična za mlade. Analizirano je mjesto vjeronauka u školi kao jedno od najzahtjevnijih pedagoško-didaktičkih pitanja suvremene škole. Analizom školskih odgojnih ciljeva koji teže za cjelokupnom formacijom učenika pokazuje se da vjersku pouku u školi moraju obilježavati ciljevi i kriteriji koji su svojstveni suvremenom školstvu, te da trebaju odražavati pedagoška i didaktička obrazloženja koja će opravdati njegovu prisutnost u školi. Analizom zadaća školskog katoličkog vjeronauka u okviru današnjeg shvaćanja kulture i škole, odnosno u pluralističkoj školi, prikazuje se da je vjeronauk kulturno kvalificirana analiza, uz korištenje potrebnog instrumentarija primjerenog školi, kršćanskog religijskog iskustva, poglavito u njegovoj katoličkoj konotaciji koja je relevantni dio kulturnog univerzuma čiji je učenik dio. Također se pokazuje da školski vjeronauk, kao sastavni dio školskog projekta, treba u potpunosti prihvatiti zahtjeve i obilježja svojstvena školskoj stvarnosti: ozbiljnost programiranja, znanstveno utemeljenje, otvorenost istraživanju, uključivanje u odgojni projekt škole, odgovarajuću osposobljenost- kompetentnost vjeroučitelja… Opisani su konceptualni okviri relevantnih modela i teorija kompetencija s posebnim naglaskom na pedagoške kompetencije koje su potrebne svakom nastavniku. Ključne kompetencije su skup znanja, sposobnosti, vještina, vrijednosti i kvaliteta koje su potrebne za svakog pojedinca kako bi mogao djelovati kao uspješan član zajednice. Analizirana su očekivanja i zadaće nastavnika u suvremenom društvu te je pokazano da nastavnik danas treba biti svjestan svih obrazovnih potreba, da treba biti u stanju prenositi na učenike sadržaje nastavnih predmeta i ocjenjivati učinkovitost ostvarenog puta te modulirati didaktički pristup u učionici koristeći se pritom nizom metodološko- didaktičkih, psihološko-pedagoških, organizacijskih i eksperimentalnih kompetencija. Analizirane su i zadaće školskog vjeroučitelja u školskom, tj. odgojno-obrazovnom sustavu. Pokazano je da kompetentan vjeroučitelj vlada znanjima s područja nastavnog predmeta (što se osobito odnosi na jezik, strukturu, ključne pojmove, sadržaje predmeta) i stalno prati nova dostignuća te ih dovodi u svezu s rezultatima istraživanja, te da je sposoban koristiti se prirodnim i osobnim resursima da bi postigao dobar razvojni rezultat. Navedene su, opisane i analizirane pedagoške kompetencije za koje se na europskoj razini pretpostavlja da su potrebne nastavnicima i vjeroučiteljima za uspješan rad u školi: kompetencija poučavanja, komunikacijska kompetencija, istraživačka kompetencija, kompetencija za rad u skupini, kompetencija kreativnosti, interkulturalna kompetencija, organizacijska kompetencija, medijativno predmetna kompetencija, kompetencija snalaženja u različitostima, kompetencija otvorenosti za promjene, kompetencija za rad/suradnju s drugim profesijama, kompetencija profesionalnog podnošenja frustracija, stručna kompetencija, didaktičko-metodička kompetencija, socijalna kompetencija, antropološka kompetencija, kulturno-disciplinarna kompetencija, medijativno-hermeneutička kompetencija. Pregledom najvažnijih teorija o kompetencijama i napose pedagoškim kompetencijama, te pregledom i analizom novih zadaća, ciljeva i kvaliteta koje se pretpostavljaju na europskoj razini i očekuju od nastavnika-vjeroučitelja, postavljeni su teorijski temelji za empirijsko istraživanje o pedagoškoj (ne)kompetentnosti vjeroučitelja. U sklopu ove disertacije zauzet je originalni pristup vezan uz pedagošku kompetentnost vjeroučitelja, koji podrazumijeva da pedagoške kompetencije koje posjeduju svi ostali nastavnici koji rade u školi moraju, uz još neke posebne, posjedovati i svi vjeroučitelji da bi bili uspješni u svom radu. Vjeroučitelj koji je u teološkom smislu kompetentan, a nije sposoban poučavati, posredovati, prenositi, didaktički organizirati nastavu, ne može biti niti uspješan nastavnik. Svaki vjeroučitelj treba, dakle, posjedovati znanja iz predmeta kojeg poučava, znanja iz obrazovnih znanosti, vještine i kompetencije za vođenje i pružanje podrške učenicima i razumijevanje socijalnih i kulturoloških dimenzija obrazovanja. U ovoj radnji pristupilo se vjeroučitelju kao nastavniku i kao odgajatelju. On svojim osobinama, kao što su emocionalna osjetljivost, kreativnost, kooperativnost, etičnost, empatičnost, snalažljivost, otvorenost, komunikativnost, i slično, odgaja i služi kao pozitivan model za identifikaciju svojim učenicima. I na kraju, baterija instrumenata koji su korišteni u ovom istraživanju utire i olakšava put sličnim daljnjim istraživanjima. Prilagodba instrumenata i njihova verifikacija u proceduri istraživanja smatraju se serioznim znanstvenim doprinosom jer se pokazala korisna u istraživanju, a posebno se to odnosi na indikativnost podataka prikupljenih ovim isntrumentima. Isti podatci su statističkom obradom u najvećem broju slučajeva jasno ukazivali na žarišne točke vrijedne zbog daljnjeg znanstvenog interesa, ali i već spomenute aplikativnosti.

samoprocjena ; pedagoške kompetencije ; kompetencije ; srednja škola ; vjeroučitelji

nije evidentirano