hrvatski

Scenografija Narodnog kazališta u Zagrebu i afirmiranje nacionalnog identiteta (1921.-1940.)

Djelovanje zagrebačkoga Narodnog kazališta u međuratnom razdoblju bilo je iznimno turbulentno i dinamično, a nakon zlatnog doba i progresivne uprave Benešić − Konjović − Gavella (1921./22.−1926.) obilježeno reperkusijama specifične društvene i političke klime u multinacionalnoj Kraljevini SHS/Jugoslaviji. U Narodnom se kazalištu od početka 1920-ih značajna pažnja posvećivala uvođenju domaćeg dramskog, opernog i baletnog repertoara i oblikovanju "našeg" izraza, a istaknutu ulogu u afirmiranju i potvrđivanju vlastitoga nacionalnog i povijesnog identiteta imala je vizulna komponenta predstava. S kazalištem su kao scenografi tijekom 1920-ih i 1930-ih surađivali neki od vodećih protagonista onodobne umjetničke scene poput Ljube Babića, Ive Tijardovića, Marijana Trepšea i Sergija Glumca koji su realizirali scenografije za brojna djela istaknutih domaćih autora, te stvorili vizulani okvir za njihovo višeslojno tumačenje u kontekstu aktualnih zbivanja. U izlaganju će se na temelju skica i fotografija izvedenih scenografija predstaviti odabrana rješenja spomenutih umjetnika realizirana za nacionalni repertoar. Prikazat će se dijapazon autorskih pristupa − od narativnih, iluzionističkih inscenacija i monumentalnih arhitektonsko-plastičkih konstrukcija u kojima su na pozornici Narodnog kazališta rekreirani povijesni ambijenti do stiliziranog oblikovanja scenskog prostora i simboličkog korištenja grbova, insignija i motiva iz narodne umjetnosti. Pri tome će se posebna pažnja posvetiti iščitavanju ideološke uloge scenografija u kontekstu društveno-političke situacije u Kraljevini SHS/Jugoslaviji.

scengrafija ; nacionalni identitet ; Narodno kazalište ; međuratno razdoblje

nije evidentirano