hrvatski

Pledoaje za perifernu strukturu: središte i periferija u tumačenjima Božidara Gagre

Različite razine odnosa središta i periferije zaokupljale su diskurs povijesti umjetnosti veći dio dvadesetog stoljeća, posebice u sklopu modernističkoga pristupa koji se temelji na tradicionalnoj geografiji umjetnosti te podrazumijeva koncept umjetničkog napretka i emisije progresivnih tendencija iz središta prema periferiji. Taj se problemski sklop, eksplicitno ili kao latentno prisutan, pojavljuje i u mnogim suvremenim metodološkim opredjeljenjima – od koncepta „geohistorije umjetnosti“ Thomasa DaCoste Kaufmanna i modela „horizontalne povijesti umjetnosti“ Piotra Piotrowskog, do sve raširenijeg istraživačkog polja „globalne povijesti umjetnosti“ – koja kritički pristupaju upravo tradicionalnim postulatima geografije umjetnosti. U ovome će se izlaganju – a u kontekstu tradicionalnog razumijevanja odnosa središta i periferije te njegovih recentnih kritičkih čitanja – razložiti nezaobilazan prinos povjesničara umjetnosti Božidara Gagre tumačenju hrvatske moderne umjetnosti na temelju analize njegova ključnog teksta „Periferna struktura: od Karasa do Exata“ iz 1966. godine. Ova Gagrina teorijski utemeljena studija svojevrstan je portret periferne sredine kao „vrijednosti ravnodušnog sturkturalnog fenomena“. Unatoč tipično modernističkom povijesnoumjetničkom pogledu, koji umjetnost periferije promatra gotovo isključivo kroz proces primanja i asimilacije utjecaja iz središta, Gagro upozorava na štetnost primjene vrijednosnih kriterija koji iz takve perspektive proizlaze, pozivajući na drugačije modele interpretacije. U tom smislu, njegov je pristup i danas, pola stoljeća nakon nastanka spomenute studije, itekako aktualan.

Božidar Gagro; središte i periferija; hrvatska moderna umjetnost

nije evidentirano