hrvatski

Povijest filozofije i philosophia perennis

U tekstu se ponajprije navode neka ključna pitanja vezana uz odnos filozofije i njene povijesti s osobitim osvrtom na neke značajnije Hegelove stavove o tome. U drugom dijelu teksta ukazuje se na jednu specifičnu koncepciju povijesti filozofije koja se javlja pod imenom philosophia perennis. U tekstu se potom prorađuju tri oblika te koncepcije koji nam se čine najznačajnijima, pri čemu se nastoji pronaći njihov zajednički nazivnik. Ponajprije se obrađuje onaj oblik philosophiae perennis što ga nalazimo u autora sintagme – Agostina Steuca. Navode se temeljne teze njegove pozicije te problemi i pitanja vezana uz tu koncepciju. Drugi oblik koncepcije philosophiae perennis je onaj što ga nalazimo u nekolicine filozofa s početka 20. stoljeća, suradnika u zborniku Joachima von Rintelena Philosophia perennis te rada Josefa Engerta Üeber den Gedanken einer Philosophia perennis. Taj se oblik koncepcije philosophiae perennis javlja kao reakcija na dominatna filozofska strujanja 19. stoljeća. Za nj je odredbeno promicanje etičkog idealizma kojemu je temelj aristotelovsko-skolastički smjer filozofiranja. Treći oblik koncepcije philosophiae perennis nalazimo u filozofiranju Karla Jaspersa. U njemu je „perenijalna/vječna filozofija“ najobuhvatnije određena kao trajno nastojanje oko istine prisutno u svakoj istinskoj filozofiji. Pritom je sama filozofija shvaćena kao bitna otvorenost transcendenciji, otvorenost bitku. Zaključno se u vezi s motivima i opravdanošću konstatira kako se svi oblici koncepcije philosophiae perennis javljaju kao reakcija na dominantna misaona strujanja određenog vremena te su povijesno uvjetovani. Međusobno se razlikuju prema stupnju određenosti istine do koje dopire tradicija za koju zahtijevaju perenijalnost (novoplatoničko-kršćanska u slučaju Agostina Steuca, aristotelovsko- kršćanska u slučaju filozofa s početka 20. stoljeća). Najopravdanijom koncepcijom čini nam se ona koja najobuhvatnije određuje philosophia perennis što je nalazimo u Jaspersa, a po kojoj je philosophia perennis sama filozofija, ukoliko je ova odrediva kao vječno nastojanje oko istine koja se vječna otkriva čovjeku samo u vremenu i koju čovjek iz svoje konačnosti nikad ne doseže u potpunosti. Ističe se, međutim, da, premda bi se moglo činiti kako se tu onda pod philosophia perennis misli zapravo perenijalnost same filozofije, ipak i Jaspers, kad govori o vječnosti filozofiranja, misli na jednu određenu tradiciju filozofije, po kojoj filozofiranje nadolazi i biva iz i po transcendenciji, Bogu kao istini, pa bi tako i on mogao potpisati Ficinov iskaz o istini – Bogu koja/i u čovjeku spoznaje sebe. Odgovarajući na pitanje iz naslova simpozija na kraju se ističe: Filozofija treba svoju povijest ukoliko mi još uopće trebamo filozofiju.

philosophia perennis, povijest, filozofija

nije evidentirano