hrvatski

Nádasev doprinos „retorici postmoderne“ u romanu Divna povijest fotografije

Suvremeni mađarski pisac Péter Nádas svojim književnim radom pripada generaciji „nove proze“ koja poetikom jezika ruši dotadašnje književne konvencije tradicionalnog pisanja. Roman Divna povijest fotografije (1995.) istodobno otvara prostor dvjema umjetnostima, književnosti i fotografiji, kojima uspijeva odgovoriti na suvremena postmodernistička pitanja, ali i uspostaviti inovativan postupak u mađarskoj književnosti. Poput Prousta, jer se roman nakon pada realizma okrenuo ironiji, Nádaseva zamisao o životu koji se ne može vratiti u sjećanje „vremenskim aparatom“ osim ako glavni likovi ne dožive svoj krah, a tada se ni ne mogu ničega sjećati, u romanu nije apsurdna, nego paradoksalna. Traganje za vlastitim identitetom načeto motivima Kunderinih Smiješnih priča dobiva svoj vrhunac u odnosu na Calvinov roman Ako jedne zimske noci neki putnik. Paradoksi koji pri tome nastaju, od komedija do tragedije u kontekstu lake i teške književnosti, sažeti su u značenju fotografije. U trenutku kada čitatelj napusti horizont očekivanja „velikih priča“, kada gledatelj napusti horizont očekivanja studije o fotografiji, nastaje nova retorika.

Péter Nádas; mađarska književnost; postmodernizam; fotografija; Roland Barthes; laka i teška književnost; Italo Calvino; Milan Kundera; Jorge Luis Borges

nije evidentirano