hrvatski

Pravo utočišta u hrvatskim zemljama: od crkvene do svjetovne institucije

Razvoj instituta azila na području današnje Hrvatske moguće je pratiti još od srednjeg vijeka kada je azila postojao isključivo kao crkveni azil odnosno kao pravo utočišta uređeno propisima kanonskog prava prema kojemu se to pravo shvaćalo kao pravo crkava i drugih mjesta posvećenih bogoslužju odnosno različitim crkvenim aktivnostima. Svjetovna vlast je mogla donositi propise o pravu utočišta, ali isključivo s ciljem objašnjenja ili razrade važećih crkvenih propisa. Na području kontinentalne Hrvatske pravo utočišta je faktično postalo institucija svjetovnog prava odlukom Marije Terezije iz 1776. u kojoj je sadržan opsežan popis kaznenih djela čiji su počinitelji izuzeti od korištenja prava utočišta (uključujući i „kradljivce bilo koje vrste“, najzastupljenije kazneno djelo na hrvatskim sudovima). Ujedno je odlukom smanjen broj mjesta koja mogu poslužiti kao utočište pri čemu je naročito značajno bilo isključenje samostana, najčešćeg mjesta na kojem tražilo utočište. Odluka je zapravo dovela do ukidanja crkvenog prava azila jer je Crkva izgubila mogućnost ostvarivanja svojeg privilegija. Znatno prije nego u Hrvatskoj crkveni azil je faktički nestao u mnogim zemljama Europe. Ukidanje crkvenog azila ili barem njegova ne primjena korelira s jačanjem državnog suvereniteta koji podrazumijeva nesmetano vršenje svih funkcija vlasti na državnom teritoriju, s pojavom modernih kaznenih zakona početkom 19. stoljeća, ali i sa sve većim značenjem koje dobiva teritorijalni (tj. politički) azil. Moderno uređenje prava azila na području Hrvatske započelo je u nakon Drugog svjetskog rata uslijed razvoja ovog instituta na međunarodnoj razini.

pravo utočišta ; Hrvatska

nije evidentirano