hrvatski

Prepreke posvojenju "teže posvojive djece"

Adopta – udruga za potporu posvajanju provela je istraživanje čiji je cilj bio identificirati prepreke posvojenju djece koja se smatraju „teže posvojivom“ te saznati što potencijalni posvojitelji smatraju potrebnim promijeniti u državi i u društvu kako bi se toj djeci povećale mogućnosti za pronalazak obitelji. Istraživanje je provedeno u okviru projekta „I ovo dijete treba obitelj“, čiji je cilj sustavno utjecati na pozitivne promjene politike posvojenja i osiguravanja potpore posvojiteljskim obiteljima. U Republici Hrvatskoj postoji određeni broj djece kojima, unatoč ispunjenim uvjetima za posvojenje, djelatnici centara za socijalnu skrb duže vrijeme ne uspijevaju pronaći roditelje. Od 3166 djece, koliko ih je bilo smješteno u domove za djecu i udomiteljske obitelji krajem 2014. godine, 400 djece s ispunjenim uvjetima za posvojenje nije posvojeno (Ministarstvo socijalne politike i mladih, 2014.). Od tog se broja, prema informacijama Ministarstva socijalne politike i mladih, 70% smatra teže posvojivom djecom. U istom trenutku u Registru potencijalnih posvojitelja vodi se više od 640 potencijalnih posvojitelja s pozitivnim mišljenjem nadležnih centara za socijalnu skrb, te se godišnje zaprima i obrađuje više od 200 novih zahtjeva za posvojenje. Unatoč tome od 2012. prepolovio se broj posvojenja pa se godišnje posvoji između 107 - 113 djece. Ovo istraživanje pokušava saznati razlog nesrazmjera između interesa za posvojenje i velikog broja djeca koja, unatoč svemu, ostaju odrastati u domovima za djecu i udomiteljskim obiteljima. U istraživanju je sudjelovao 179 potencijalni posvojitelj (143 žena i 36 muškaraca) u dobi od 24 do 51 godinu (M = 37, 58 ; SD = 5.74), od kojih je 122 upisano u Registar potencijalnih posvojitelja pri Ministarstvu socijalne politike i mladih, dok ostali ozbiljno razmišljaju o posvojenju i/ili su u procesu procjene podobnosti za posvojenje. Obavijest o istraživanju i poziv za sudjelovanje je dostavljen centrima za socijalnu skrb i Ministarstvu socijalne politike i mladih te ih se zamolilo da proslijede molbu za sudjelovanjem svim osobama za koje smatraju da odgovaraju kategoriji potencijalnih posvojitelja. Poziv za sudjelovanjem i on- line upitnik je bio postavljen na mrežnu stranicu ADOPTE te je bio dostupan mjesec dana, a podaci su rezultat odgovora sudionika koji su dobrovoljno pristali sudjelovati u istraživanju te u tom periodu ispunili on-line upitnik. Iz odgovora sudionika opaža se manja sklonost posvojenju četiri kategorije djece: - djeca starija od 6 godina - djeca koja potječu iz višebrojnih obitelji te se zajedno posvoji veći broj djece (više od dvoje) - djeca koja su pripadnici romske nacionalne manjine - djeca s razvojnim i/ili zdravstvenim poteškoćama. Glavni nalazi upućuju na to da je ove kategorije moguće rangirati prema stupnju fleksibilnosti na promjenu stavova potencijalnih posvojitelja prema posvojenju određene kategorije, ukoliko dođe do promjene stavova društva, javnih politika i/ili dostupnosti usluga. Pri tome, potencijalni posvojitelji pokazuju znatnu fleksibilnost u odnosu na posvojenje djece starije od 6 ili 7 godina, također lakše se odlučuju za posvojenje više djece u međusobnom srodstvu ako za to imaju odgovarajuće životne uvjete. S druge strane, najteže se odlučuju na posvojenje djece sa zdravstvenim ili razvojnim poteškoćama te za djecu pripadnike manjinskih etničkih skupina, posebice romske. Podrijetlo je ovih stavova različito kao što su različite i promjene u sustavu i društvu koje bi na njih mogle djelovati. Sažeti prikaz spremnosti na posvojenje po kategorijama kao i ključnih razloga za donošenje odluke je prikazan niže: Dob djeteta 1. Većina potencijalnih posvojitelja navodi da žele dijete predškolske dobi te ih je samo 10% spremno za posvojenje djeteta starijeg od 6 ili 7 godina. Problem je što upravo toj dobnoj kategoriji pripada veliki broj djece bez roditeljske skrb (dana 31. 12. 2014. bilo je 88, 3% djece s ispunjenim uvjetima za posvojenje starije od 6 godina (prema Ministarstvu socijalne politike i mladih, 2014.). 2. Razlozi zbog kojih se većina potencijalnih posvojitelja ne odlučuje za stariju djecu u najvećoj je mjeri strah od moguće izloženosti zanemarivanju, zlostavljanju i traumi te bojazni da će teže ostvariti odnose s djetetom i nadoknaditi propušteno. 3. U 50% slučajeva potencijalni posvojitelji bili bi fleksibilniji u pomicanju dobne granice djeteta u rasponu od jedne do dvije godine (a neki i više) kada bi ih nadležni centar za socijalnu skrb kontaktirao te bi bili u situaciji odlučivati o mogućem posvojenju određenog djeteta ili djece. Ovaj je podatak iznimno važan jer je gotovo 24% djece s ispunjenim uvjetima za posvojenje u dobi od 6 do 10 godina (Ministarstvo socijalne politike i mladih, 2014.). 4. Promjene koje bi mogle utjecati na pomicanje dobne granice za posvojenje uključuju: povjerenje u cjelovitost informacija o djeci, stručna pojašnjenja prije posvojenja i podrška nakon posvojenja. Etnička pripadnost 1. Manje od pola ispitanika (46, 4%) bilo bi spremno odlučiti se za posvojenje djeteta romske etničke pripadnosti, 42, 7% ispitanika spremno na posvojenje djeteta isključivo hrvatske etničke pripadnosti, a 10, 9% ispitanika usvojilo bi dijete neke manjinske etničke supine, ali ne i romske. 2. Razlozi zbog kojih se posvojitelji teže odlučuju za posvojenje djece romske etničke pripadnosti najčešće su kulturološki i uključuju strah od teže integracije, predrasuda i diskriminacija okoline. Osobito je zastupljena mogućnost diskriminacije djeteta među vršnjacima, predrasude u školskom sustavu, otežana integracija djeteta u predškolske ustanove, strah od nepoželjnih reakcija i predrasuda obitelji i prijatelja. 3. Strah od predrasuda i diskriminacija pri posvojenju djece pripadnika manjinskih etničkih skupina (romske) smanjuje i fleksibilnost u promjeni stavova prema ovoj djeci. Čak 70% potencijalnih posvojitelja ne bi razmotrilo tu opciju kada bi se našlo u poziciji da postoji dijete s ispunjenim preduvjetima za posvojenje koje pripada ovoj etničkoj skupini. 4. Promjene koje ispitanici navode da bi mogle utjecati na posvojenje djece druge, osobito romske etničke pripadnosti uključuju suradnju i koordinaciju sustava socijalne skrbi sa sustavom zdravstva, kulture i obrazovanja kako bi se omogućila potpora i pomoć posvojiteljima, edukacija odgojno- obrazovnih radnika i poticanje tolerancije, te aktivnosti u odgojno-obrazovnim ustanovama s ciljem dugoročnog mijenjanja stavova društva o manjinskim etničkim skupinama. Veći broj braće i sestara 1. Većina (82, 5%) potencijalnih posvojitelja spremna je posvojiti do dvoje djece u međusobnom srodstvu. Pritom ispitanici koji su se inicijalno odlučili posvojiti maksimalno dvoje djece pokazuju veći interes za posvojenje još jednog djeteta, nego oni koji su se inicijalno odlučili samo za jedno dijete. 2. Najčešće otegotne okolnosti zbog kojih se posvojitelji teže odlučuju na veći broj djece vezane su uz socioekonomske činitelje i manjak ili neprilagođenost životnog prostora. 3. Promjene koje bi mogle utjecati na posvojenje djece koja dolaze iz obitelji s većim brojem djece uključuju: stručnu podršku nakon posvojenja, povjerenje u cjelovitost informacija o djeci, mogućnost razgovora sa stručnom osobom za dodatna pojašnjenja, upoznavanje ili druženje s obiteljima koje su posvojile više djece u međusobnom srodstvu, duži roditeljski dopust, organizirano čuvanje djece, dostupnost edukacija o roditeljstvu. Važno je da bi za 47, 4% ispitanika financijska pomoć države predstavljala odlučujući faktor te da bi za 44, 8% ispitanika bilo korisno upoznavanje djece u neformalnom okruženju. Zdravstveni i/ili razvojni rizici 1. Djeca sa zdravstvenim i razvojnim rizicima predstavljaju kategoriju za koju se potencijalni posvojitelji najteže odlučuju. 50, 90% ispitanika, upisanih u Registar potencijalnih posvojitelja, želi posvojiti isključivo zdravo dijete, a dodatnih 46, 50% spremno je prihvatiti manje zdravstvene poteškoće. Tek ih je jako mali broj (2, 60%) spremno na posvojenje djece s umjerenim poteškoćama, dok se nitko od ispitanih ne bi odlučio za dijete s težim poteškoćama. 2. Postoje razlike u vrsti razvojnih poteškoća za koje potencijalni posvojitelji smatraju da su prihvatljive prilikom donošenja odluke o posvojenju. Na primjer, poteškoće u učenju i ponašanju kategorije su koje bi potencijalni posvojitelji bili spremni prihvatiti, dok poremećaje iz autističnog spektra smatraju najmanje prihvatljivim. Pritom je važno da je pri Ministarstvu socijalne politike i mladih (2014.) 47, 5% djece s ispunjenim uvjetima za posvojenje kategorizirano kao djeca s teškoćama u razvoju, ali ne postoji detaljna razrada vrste i kategorizacija teškoća. 3. Većina (61, 60%) ispitanika želi posvojiti dijete bez tjelesnih poteškoća, 34, 80% je spremno na određene vrste i stupnjeve poteškoća (npr. slabovidnost), dok je vrlo mali broj posvojitelja (3, 60%) spreman posvojiti djecu s bilo kojom vrstom tjelesnih poteškoća. 4. Rizična prošlost djece je nešto fleksibilnija kategorija te je gotovo 60% potencijalnih posvojitelja spremno na posvojenje djece koja su bila zanemarivana, djece koja su imala iskustvo traume ili zlostavljanja te rizičnog ponašanja majke tijekom trudnoće. 40, 70% potencijalnih posvojitelja spremno je na posvojenje djece isključivo bez rizične prošlosti. 5. Razlozi zbog kojih oklijevaju posvojiti djecu s određenim rizicima najčešće se vežu za nesigurnost u pozitivne ishode, manjak informacija o konkretnom stanju te neadekvatan ili nedostatan sustav podrške u zajednici. 6. Promjene koje bi mogle utjecati na posvojenje djece iz ove kategorije uključuju: edukaciju potencijalnih posvojitelja o specifičnim zdravstvenim i/ili razvojnim rizicima, mogućnost razgovora sa stručnom osobom koja bi pomogla potencijalnim posvojiteljima razumjeti rizik i procjene napretka ; povjerenje u cjelovitost informacija o djeci ; stručna podrška nakon posvojenja kao i njena dostupnost na području gdje posvojitelji žive ; dostupnost ustanova koje pružaju potrebne specijalističke usluge ; prednost pri pristupu dijagnostičkim ili terapijskim uslugama ; osiguran asistent u nastavi, osiguran njegovatelj kao i duži roditeljski dopust. Za promjenu stavova i uspješnosti posvojenja djece koja se nalaze u sustavu skrbi s ispunjenim preduvjetima za posvojenje, potrebno je formulirati ciljane javne politike i niz održivih aktivnosti, dizajnirane prema potrebama posvojitelja i pojedinih kategorija djece. Pri tome je važno voditi računa da se teže posvojiva djece ne trebaju promatrati kao jedna kategorija, te da za različite kategorije djece postoje različite prepreke kao i set mogućih politika, mjera i aktivnosti koje bi pomogle promjeni stava prema posvojenju. Ujedno, potrebno je da tema posvojenja izađe iz okvira diskusije unutar sustava socijalne skrbi i preraste u usklađena i međusobno koordinirana djelovanja javnih politika usmjerenih na djecu. Primjeri mogućih postupaka uključuju: a) Unapređenje efikasnosti i učinkovitosti sustava posvojenja Potrebno je provesti konzultativni proces uz sudjelovanje resornog ministarstva i dionika (posvojiteljske zajednice, centara za socijalnu skrb, domova za djecu) pri planiranju reforme sustava posvojenja, koja bi uključivala sljedeće: - Unapređenje Registra djece s ispunjenim uvjetima za posvojenje s jasno određenim kategorijama poteškoća ; - Unapređenje protokola procjene prikladnosti potencijalnih posvojitelja s temeljitijim i raslojenijim određenjem kategorije djece koju su potencijalni posvojitelji spremni posvojiti. Pritom bi trebalo unaprijediti kvalitetu stručne procjene prikladnosti koja, između ostalog, uključuje i procjenu resursa obitelji za dijete s poteškoćama ; - Unapređenje i funkcionalnost Registra potencijalnih posvojitelja, koji bi, uz ostalo, uključivao više parametara pretraživanja ; - Izradu protokola i pravilnika koji standardizira postupke vezane uz izbor mogućih posvojitelja za određeno dijete ; - Stvaranje standardnog skupa informacija koje dokumentiraju sustavno praćenje djece koja se nalaze u sustavu skrbi ; - Uvođenje inovativnih pristupa u podizanju vidljivosti djece ; - Osiguravanje podrške posvojiteljskoj zajednici pri donošenju promišljenih odluka o posvojenju. b) Javne kampanje usmjerene na promicanje posvojenja koje uključuju ciljano predstavljanje djece iz različitih kategorija. c) Uključivanje teme djece u sustavu skrbi i posvojene djece, te podrške posvojenoj djeci i njihovim obiteljima kao prioritete pri planiranju ciljanih javnih politika i mjera u području socijalne politike, obiteljske politike, politike odgoja i obrazovanja, zdravstva, politike zapošljavanja i kulture. Pritom je važno voditi računa o tome da različite kategorije djece zahtijevaju različite pristupe poput: - Poticanje posvojenja djece iz višebrojnih obitelji zahtijeva kombinaciju socijalne politike i politike zapošljavanja (npr. financijska pomoć države, fleksibilnost radnog vremena, dulji roditeljski dopust), popraćeno s nizom podupirućih aktivnosti poput stvaranja ili dostupnosti kombiniranih usluga podrške nakon posvojenja, mogućnost razgovora sa stručnom osobom za dodatna pojašnjenja, upoznavanje ili druženje s obiteljima koje su posvojile više djece u međusobnom srodstvu, organizirano čuvanje djece ; - Posvojenje djece s razvojnim i/ili zdravstvenim rizicima zahtijeva širi raspon sustavnih promjena koje uključuju razvoj sustava i dostupnosti različitih oblika i usluga podrške svim obiteljima i djeci sa zdravstvenim i razvojnim poteškoćama općenito. Za posvojenje ove kategorije djece važni su prijedlozi vezani uz reformu sustava posvojenja opisani u točki A. Mogući pravac povećavanja prilika djeci za odrastanje u obitelji može biti unapređenje efikasnosti sustava suradnje u okviru Konvencije o zaštiti i suradnji u vezi s međudržavnim posvojenjem (Haška konvencija, 1993.) ; - Posvojenje djece različite etničke (osobito romske) skupine zahtijeva kontinuirani i sustavni rad na promjeni stavova društva u cjelini i dijelova sustava s kojima djeca dolaze u dodir prema manjinama, osobito romskoj etničkoj skupini. Potrebno je i sustavno opredjeljenje za prihvaćanje različitosti i edukacija zaposlenih i djece u sustavu odgoja i obrazovanja. Poticanje posvojenja ove grupe djece može postati dio cjelovitih napora uključenih u Nacionalnu strategiju za uključivanje Roma (2014. – 2020.) uz razradu dodatnih mjera koje bi se bavile posvojenjem. Osim navedenog, na ovu se skupinu djece odnose sve preporuke navedene pod točkama A. i B. Povrh sustavnih promjena postoji niz aktivnosti koje ne zahtijevaju velike promjene u politikama niti veća dodatna financijska sredstva, a mogu imati pozitivan utjecaj na osnaživanje potencijalnih posvojitelja za posvojenje djece koja im se na prvi pogled čine neposvojiva (poput druženja s obiteljima koja su posvojila djecu iz određene kategorije teže posvojive djece, povjerenje u cjelovitost informacija o djeci, mogućnost razgovora sa stručnom osobom radi dodatnih pojašnjenja i/ili dostupnost edukacije o roditeljstvu). Navedeno upućuje da je potreban osmišljeni pristup unapređenju efikasnosti sustava i stavova prema posvojenju uvođenjem mjera koje mogu imati kratkoročni i srednjoročni učinak na prilike djeci da pronađu obitelj.

teže posvojiva djeca ; prepreke ; potencijalni posvojitelji ; potrebne promjene u društvu i politici

nije evidentirano