hrvatski

Problemi i potrebe posvojiteljskih obitelji tijekom procesa prilagodbe i integracije posvojene djece u obitelj, odgojno-obrazovne institucije i okolinu

Područje iskustva i potreba posvojiteljskih obitelji u Hrvatskoj do sada nije bilo predmetom istraživanja iako se ADOPTA – udruga za potporu posvajanju susrela s nizom anegdotalnih informacija prikupljenih od posvojitelja i članova o različitim oblicima poteškoća s kojima se suočavaju na putu zasnivanja posvojenja te kasnije roditeljstva i funkcioniranja obitelji. Nedostatak istraživanja jedan je od važnijih zaključaka 1. konferencije o posvojenju: Modeli i praksa uspješnog posvajanja koja je održana 1. i 2. listopada 2012. u Zagrebu. Svrha je ovog istraživanja prikupljanje informacija i trendova o teškoćama i problemima s kojima se suočavaju posvojiteljske obitelji u Republici Hrvatskoj, načina na koji se nose s tim problemima te specifičnih potreba koje imaju posvojitelji i posvojenici, a koje nije moguće zadovoljiti bez adekvatne pomoći i suradnje okoline i različitih institucija. Osim toga istraživanje teži osvijestiti potrebu za potporom posvojiteljskim obiteljima i identificiranje specifičnih oblika potrebne potpore sa svrhom a) osmišljavanja i pokretanja izvaninstitucionalnih programa potpore i b) utjecaja na zakonodavaca i relevantne institucije radi unapređivanja postupaka i usluga koje mogu doprinijeti ubrzavanju i uspješnosti posvojenja. U istraživanju je sudjelovalo ukupno 46 posvojitelja (42 žene i 4 muškarca) koji su se dobrovoljno javili za sudjelovanje. Kao što je gotovo uvijek slučaj u ovakvim vrstama istraživanja kada se radi uzorku o kojem nema javno dostupnih podataka, te su time teže dostupni, korišten je neslučajan uzorak. Istraživanje je provedeno u dvije faze. U okviru kvalitativnog istraživanja prikupljanju je podataka prikupljeno pomoću fokusnih grupa i dubinskih intervjua, a kvantitativnomu putem upitnika. Podatci su se prikupljali u razdoblju od ožujaka do prosinca 2013. godine. Rezultati istraživanja upozoravaju na područja koja nisu dovoljno uređena trenutačno važećim zakonskim propisima i provedbenim aktima te također upozoravaju na neujednačenost postupanja institucija socijalne skrbi u provedbi posvojenja. Isto je tako iz rezultata vidljivo da poteškoće i potreba za prepoznavanjem poteškoća nisu samo vezane uz sustav socijalne skrbi, već su šire i kompleksnije naravi i zahtijevaju uključenje sustava zdravstva i obrazovanja. Glavni nalazi upozoravaju na sljedeće poteškoće i probleme s kojima se susreću posvojiteljske obitelji: – nedostatak standarda pri posvojenju koji uključuje nedovoljno jasne korake i područja odgovornosti pojedinih ustanova u postupku posvojenja (centara za socijalnu skrb, institucija za djecu, udomitelja) te nepostojanje rokova postupanja relevantnih institucija – nedovoljnu edukaciju stručnih radnika u centrima za socijalnu skrb koji rade na poslovima posvojenja te neprepoznavanje važnosti njihove uloge i odgovornosti u procesu posvojenja – nedovoljnu edukaciju potencijalnih posvojitelja i pripremljenost na izazove posvojenja, pri čemu su potencijalni posvojitelji uglavnom prepušteni učenju iz literature na stranim jezicima, savjetima prijatelja i poznanika – nepotpune informacije o djetetu koje se posvaja, nedovoljno pojašnjenje eventualnih poteškoća ili posljedica na razne aspekte razvoja djeteta te nejasnoće o tome tko je odgovoran za pribavljanje relevantnih i potpunih informacija o djetetu (centri za socijalnu skrb, domovi za djecu ili udomitelji) – prisutne poteškoće koje djeca imaju kao posljedicu prijašnjih iskustva i/ili biološkog nasljeđa – u razvoju jezika, u praćenju obrazovnih programa vrtića i/ili osnovnih škola, u stvaranju društvenih i/ili emocionalnih veza s vršnjacima, stvaranju privrženosti novoj obitelji – nedovoljnu osviještenost i edukaciju stručnih radnika, odgojitelja i nastavnika u vrtićima i školama o ključnim temama vezanim uz posvojenje, poteškoće s kojima se znatan broj posvojene djece suočava te sustavnu usmjerenost odgojno-obrazovnih institucija na podršku i razumijevanje njihovih potreba – nepostojanje sustavne i pristupačne podrške nakon posvojenja pogotovo posvojiteljima kao roditeljima, kao paru i samoj djeci – postojanje predrasuda i stigmatizaciju određenih skupina u društvu, uključujući posvojenu djecu općenito te pripadnike romske nacionalne manjine koji čine znatan udio među posvojenicima ili djecom bez roditeljske skrbi. Informacije, edukaciju i podršku posvojitelji očekuju i dobivaju od obitelji i od drugih posvojitelja odnosno udruga koje se bave roditeljstvom i posvojenjem, a ponajmanje od institucija. Dijelom je tomu razlog nepovjerenje u sadržajnu educiranost stručnih radnika u institucijama o posvojenju. Ujedno se stječe dojam da je uzrok raskola između stava službi i institucija sustava i posvojiteljske zajednice u razumijevanju svrhe i smisla posvojenja. Naime, često je sa stajališta sustava svrha posvojenja rješavanje dvaju problema: dijete bez roditeljske skrbi i potencijalni posvojitelji koji žele dijete, te se zadatak centara za socijalnu skrb doživljava kao postupak „spajanja” potreba djeteta i posvojitelja bez jasne odgovornosti sustava za uspješnost posvojenja. Istovremeno, ostale institucije sustava poput zdravstva i/ili obrazovanja ne preuzimaju odgovornost niti se uključuju u moguće oblike podrške bilo kojem sudioniku u posvojenju. Ta pretpostavka već dugo nije osnova za postavljanje sustava posvojenja u brojnim zemljama Europske unije u kojima je odgovornost države za uspješnost posvojenja mnogo veća, a ostvaruje se putem velikog broja popratnih socijalnih, zdravstvenih i obrazovnih usluga i usluga podrške. Usprkos tomu, ona još uvijek obilježava pristup i podjelu odgovornosti unutar sustava posvojenja u Republici Hrvatskoj.

posvojitelji; posvojena djeca; problemi; potrebe

nije evidentirano