hrvatski

Reformni pokret i Hrvatska starokatolička crkva od 1919. do 1929.

Reformni pokret nižeg katoličkog klera u Hrvatskoj trajao je od 1919. do 1923. godine. Za to vrijeme on je prošao kroz više faza razvoja. Djelovanje preteča reformnog pokreta (1917.-1918.) pokazalo je, da dio nižeg klera nije bio zadovoljan tadašnjim odnosima unutar Katoličke Crkve. Ujedno je to bio nagovještaj da će uskoro doći do pokreta koji će imati za cilj provođenje reformi koje bi trebale demokratizirati katoličku crkvenu organizaciju i poboljšati materijalni i društveni položaj njenog nižeg klera. Svoj puni zamah reformni je pokret doživio u novonastaloj Kraljevini SHS. "Savremene želje", odnosno zahtjevi katoličkih svećenika u Hrvatskoj, formulirani na tzv. "Boljševičkoj sinodi", predstavljali su smjernicu u borbi za provođenje reformi u Katoličkoj Crkvi. Značajno je da niti jedan zahtjev nije dirao u temeljna vjerska pitanja, tj. dogme, nego su se isključivo kretali na području crkvene discipline i organizacije. Katoličke crkvene vlasti u Hrvatskoj oštro su osudile reformni pokret i njegove zahtjeve. Na prijelazu iz 1919. u 1920. godinu među svećenicima je došlo do diferencijacije oko pitanja daljnjeg vođenja akcije za reformu Katoličke Crkve. Većina je oštro ostala na tome da se tražene reforme moraju provesti legalnim putem unutar Katoličke Crkve. No, manjina je smatrala da je uspjeh jedino moguć ako se provede prekid svih veza s Katoličkom Crkvom i osnuje nova, neovisna vjerska zajednica. Koprivnička faza pokreta (1920.) pokazala je da jugoslavenski katolički episkopat, držeći se potpuno stava Svete Stolice prema češkom reformnom pokretu, nema namjeru prihvatiti sada ponešto izmijenjene zahtjeve sebi podređenog svećenstva i da je nasilno zauzimanje rimokatoličke župe te njeno pretvaranje u "hrvatsko-katoličku župu" neostvarivo. U svojoj posljednjoj fazi (razdoblje od 1921. do 1923.) reformni pokret zapada u naizgled bezizlaznu krizu i definitivno prekida organizacijske i dogmatske veze s Katoličkom Crkvom. Političke stranke i skupine u Hrvatskoj gledale su na reformni pokret isključivo s aspekta svojih uskih političkih interesa. U svrhu suzbijanja reformnog pokreta katoličke crkvene vlasti imale su, na zakonu utemeljenu, podršku najviših državnih organa. Jedini način da se prevlada kriza pokreta i ostvari željena reforma bio je prijelaz na starokatoličku vjeroispovijest. Nemogućnost provođenja reformi u Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj dovela je do stvaranja nove vjerske zajednice - Hrvatske starokatoličke crkve. U prvih pet godina svoga postojanja Hrvatska starokatolička crkva uspostavila je svoje institucije i proživila prve krize. Tako s godinom 1929. završava jedno razdoblje njezine konsolidacije.

Reformni pokret ; niži katolički kler ; Kraljevstvo SHS ;

nije evidentirano