hrvatski

Ispitivanje utjecaja koncentracije arginina, ornitina i mangana na aktivnost arginaze u eritrocitima čovjeka.

Ispitivali smo neke eksperimentalne uvjete koji utječu na mjerenje aktivnosti arginaze u eritrocitima i drugom materijalu. Određivanje arginaze vršili smo u barbituratnom puferu s pH 9, 9, u prisutnosti mangana kao aktivatora, uz inkubaciju na 37°C za vrijeme od 2 sata, uz različite koncentracije arginina i mangana, te u nekim eksperimentima uz dodatak ornitina. Karbamid, koji nastaje hidrolizom arginima pod utjecajem arginaze mjerili smo metodom Rojersa i Tassa, na osnovu obojene reakcije s p- dimetilaminobenzaldehidom. Budući da arginin i ornitin s tim reagensom također daju boju izmjerili smo apsorpcione spektre produkata reakcije arginina, ornitina i karbamida i ispitali utjecaj prisutnosti ovih aminokiselina na mjerenje karbamida. Prema našim nalazima utjecaji arginina i ornitina se kompenziraju i mogu se zanemariti, ako se boja koju daje karbamid mjeri na duljini vala od 440 nm. Točnost metode po Rojersu i Tassu kontrolirali smo uspoređujući je s tehnikom Conway-a, uz upotrebu ureaze. Ta mjerenja dovela su nas do zaključka da je metoda Rojersa i Tassa dovoljno točna i specifična za određivanje karbamida pri mjerenju aktivnosti arginaze. Pomoću ustaljene metodike ispitivali smo utjecaj koncentracije supstrata na aktivnost arginaze u hemolizatima eritrocita čovjeka. Pri tome smo opazili da se produkcija karbamida umanjuje kada se koncentracija supstrata poveća preko nekog optimuma. Taj se fenomen javlja kada su hemolizati aktivniji, ali izostaje kad je aktivnost arginaze u njima niska. Slične rezultate smo dobili pri mjerenju aktivnosti arginaze u serumu. Arginaza u normalnim serumima, u kojima je aktivnost vrlo niska, nije pokazala pojavu inhibicije sa suviškom supstrata. Pretpostavljajući da bi pad produkcije karbamida pri većoj koncentraciji supstrata u pokusnim smjesama mogla biti posljedica inhibitornog djelovanja ornitina, nastalog djelovanjem arginaze, ispitali smo utjecaj ove aminokiseline na tok reakcije. Dodatak ornitina izazvao je pad aktivnosti arginaze, s tim da su aktivniji hemolizati bili više inhibirani od manje aktivnih. Budući da se u literaturi navodi da je inhibicija arginaze s ornitinom prolazna, ispitali smo utjecaj vremena inkubacije na inhibiciju s ornitinom. U našim pokusima inhibicija nije bila prolazna za vrijeme do 4 sata. Zapažanja o efektu koncentracije supstrata i inhibitora na hemolizate nejednake aktivnosti ponukala su nas da pobliže istražimo odnos između koncentracije hemolizata i aktivnosti arginaze. Izvor enzima bili su hemolizati priređeni miješanjem jednog volumena opranih eritrocita s 9 volumena vode. Takve „matične“ hemolizate razrjeđivali smo u određenim omjerima s vodom, fiziološkom otopinom natrijeva klorida ili barbituratnim puferom. Pokazalo se da se aktivnost arginaze nije umanjivala proporcionalno stupnju razrjeđivanja ; razrijeđeni hemolizati zadržali su relativno visoku aktivnost. Želeći da pronađemo razloge za ovu pojavu ispitali smo, s jedne strane utjecaj povećane koncentracije aktivatora (mangana) i prethodne inkubacije s aktivatorom, a s druge strane utjecaj dijalize, kojom smo mogli ukloniti manganove ione i inhibitorske aminokiseline na aktivnost hemolizata. I u ovim se eksperimentima sačuvala disproporcionalno velika aktivnost arginaze u razrijeđenim hemolizatima. Pri ispitivanju seruma bolesnika s hepatitisom, u kojima je aktivnost arginaze povećana, našli smo također relativno povećanu aktivnost razrijeđenih seruma, slično kao u razrijeđenim hemolizatima. Zbog važnosti koja pripada arzinazi u metabolizmu dušika u jetri (što je navelo mnoge autore da se bave mjerenjem njene aktivnosti u tom tkivu), vršili smo pokuse i s homogenatima mišje jetre. Rezultati ovih pokusa bili su slični onima s eritrocitnom arginazom. Aktivniji homogenati pokazivali su fenomen inhibicije sa supstratom, a homogenati koji su sadržavali mnogo tkiva bili su razmjerno manje aktivni od razrijeđenih. Relativni porast aktivnosti pri razrjeđivanju bio je u jetrenom tkivu još jače izražen nego u hemolizatima.

arginin; ornitin; mangan; arginaza-aktivnost

nije evidentirano