hrvatski

Geomorfološke značajke otoka Vira

Otok Vir, stratigrafski i strukturno pripada jedinici Ravnih kotara. Glavno obilježje ovih struktura na području otoka je njihova podudarnost s reljefnim formama. Tijekom holocena, porastom morske razine otok Vir odvojen je od susjednog Ravno-kotarskog područja plitkom zonom Privlačkog gaza (širine 300 metara i dubine do 3 metra), a od najbližeg otoka Paga kanalom Povljana. Danas, s površinom od 22, 07 km2 dvadeseti je otok po veličini u Jadranskom moru, dok s koeficijentom razvedenosti od 1, 9 pripada skupini slabije razvedenih otoka. Najvećim dijelom, otok je izgrađen od vapnenaca i dolomita gornjokredne i srednjeeocenske starosti. Flišne naslage srednje i gornje eocenske starosti sudjeluju u građi središnjeg dijela otoka, dok su naslage kvartarne starosti zastupljene pijescima, terra rossom (na zapadnom dijelu), te deluvijalnim sedimentima (u središnjem dijelu otoka). Morfološki, niz manjih vrhova, od kojih je Bandira (112 m) najviša, čini jedinstven hrbat izdužen u smjeru sjeverozapad-jugoistok (dinarski pravac pružanja). Ovaj hrbat dijeli otok na dvije zone: nižu sjeveroistočnu koja se proteže se od rta Rastovac do Privlačkog gaza, te višu jugozapadnu koja se proteže od rta Vrulja do rta Kozjak. Iako su na otoku zastupljene sve kategorije nagiba, oni veći od 12º su zastupljeni samo u višem području hrpta, a veći od 55º posljedica su oblikovanja obale abrazijskim procesom u deluvijalnim naslagama na području uvala Rastovac i Duboka. Kao rezultat strukturnih odnosa, izrazite prevlasti karbonatnih stijena i njihove tektonske razlomljenosti, te egzogenih procesa, goli krš dominira u otočnom krajobrazu. Međutim, zbog relativno male površine i jednostavnog strukturnog sklopa nedostaju veće krške forme (npr. uvale i ponikve). Krški reljef očituje se u velikom broju različitih tipova grižina kao što su škrape, žljebići, kamenice i biokorozijska udubljenja. Padinski reljefni oblici u najvećoj mjeri su oblikovani tijekom hladnog i vlažnog pleistocena. Tada je došlo do oblikovanja jaruga i derazijskih dolina, te većih akumulacija izgrađenih od deluvijalnih naslaga. Danas, padinski procesi imaju značenje zbog kontinuiranog donosa materijala u konkavne forme. Na završecima jaruga, u obalnoj zoni, od tog materijala danas su oblikovane plaže. Oblikovanje obalne zone otoka Vira pod izrazitim je marinskim utjecajem. Strukturna predispozicija, odnosno blaži nagibi uvjetovala je formiranje u niskih obala otoka Vira. Ove obale nagiba do 12º najčešći su tip obale otoka Vira, te su uglavnom stjenovite. Međutim, abrazijsko oblikovanje obale najizraženije je na dijelovima koji su izgrađeni od mekših flišnih i slabo vezanih sedimenata. Na tim dijelovima prevladava oblikovanje klifova i abrazijskih terasa. Sjeveroistočna obala najrazvedeniji je dio obale otoka Vira s brojnim uvalama. Zapravo one predstavljaju potopljene dijelove jaruga i suhih dolina koje su oblikovane u hladnijim razdobljima pleistocena, a tijekom holocena su potopljene porastom razine mora. Dugotrajan boravak ljudi na otoku odrazio se i na reljef. Kao posljedica prekomjernog iskorištavanja biljnog pokrova došlo je do pojačanog odnošenja sitnozrnih sedimenata. U novije doba antropogen utjecaj osobito je izražen u priobalnom području koje je prvenstveno pretvoreno u vikend zonu, dok je obalna zona izmijenjena betonizacijom i nasipavanjem rastresitog materijala koji vrlo često nije lokalnog porijekla.

otok Vir, krški reljef, geomorfološke značajke

nije evidentirano