hrvatski

Krize, sukobi i solidarnost na ženskom tržištu rada u Dubrovniku tijekom 19. i početkom 20. stoljeća

Posao kojim su žene privređivale za svoju obitelj te na taj način sudjelovale u javnom životu grada, činio je značajan dio ženske svakodnevice. Na temelju analize arhivskih izvora može se tvrditi da je većina Dubrovkinja tijekom 19. i početkom 20. stoljeća bila zaposlena. U Dubrovniku tada dolazi do blagih promjena na tržištu rada dostupnom ženama potaknutih modernizacijskim kretanjima, razvojem građanskog društva te austrijskim načinom uprave. No, za razliku od šireg izbora stručnih zanimanja koja su većinom obavljali muškarci, ženska su, zbog nemogućnosti obrazovanja, većinom nestručna, ugovorena na određeno vrijeme, manje plaćena i bez prava na mirovinu, te uglavnom nisu bila stvar osobnog izbora već ograničenih mogućnosti. Uz društvena ograničenja tj. stavove o tome kakav je rad „prikladan“ za ženu, te objektivna, kao što je zabrana pristupa na ženama na visoke škole i fakultete, ne čudi činjenica da je prvo stručno obrazovanje za žene u austrijskoj Dalmaciji bilo organizirano za primalje, a zatim i za učiteljice. Na primjerima karijera dubrovačke primalje Isotte Ortolani, ravnateljice dubrovačkog nahodišta i rodilišta, te Pavline Bogdan Bijelić, učiteljice i suradnice Zbornika za narodni život i običaje, može se zaključiti kako su žene ipak imale mogućnost ostvarenja profesionalnog uspjeha, ali i javnog djelovanja. No, takvu je priliku iskoristio relativno mali broj Dubrovkinja. Za razliku od učiteljica u Banskoj Hrvatskoj, a kasnije i u ostatku Dalmacije gdje su učiteljice, kao ženska intelektualna elita višeg srednjeg sloja, sudjelovale u hrvatskom nacionalnom preporodu, te borbi za obrazovanje žena, učiteljice s dubrovačkog područja (Pavlina Bogdan Bijelić, Nike Balarin, Jelka Miš) većinom su se bavile sakupljanjem etnološke građe. Izostanak probitačnijih stavova Dubrovkinja o ženskom, ali i aktualnim političkim pitanjima ne leži samo u vanjskim okolnostima već i u nedostatku motivacije, nespremnosti za suočavanje s poteškoćama te strahu od osude konzervativnog društva. Pokazalo se također da je inicijativa austrijske uprave za zapošljavanjem primalja ponekad ostajala bez odaziva iako je školovanje bilo stipendirano te posao osiguran. Dok u radnoj svakodnevici primalja i učiteljica u Dubrovniku nije zabilježen rodni animozitet između njih i nadređenih im liječnika te školskih ravnatelja, zabilježeno je suparništvo među samim kolegicama. Dubrovkinje su se rijetko bavile obrtništvom, a najviše ih je (proporcionalno društvenom sastavu stanovništva) bilo zaposleno kao sluškinje, švelje, nadničarke i pralje. Nekvalificirane radnice u Dubrovniku nisu imale alternativu rada u tvornicama, kao što je to bio slučaj u industrijski razvijenijim krajevima Hrvatske.

žensko tržište rada; građansko društvo; Dubrovnik; 19. stoljeće; ženska zanimanja; primalje; učiteljice.

nije evidentirano