hrvatski

Jezik i pravopis "Priča iz davnine" između tradicije zagrebačke jezikoslovne škole i načela hrvatskih vukovaca

Pravopisno-gramatička rješenja na početku 20. stoljeća u Hrvatskoj kodificirana su normativnim priručnicima koji slijede postavke trećega naraštaja hrvatskih vukovaca. U jezičnoj su se praksi međutim zadrža(va)la i poneka starija razlikovna jezična obilježja zagrebačke jezikoslovne škole u odnosu na jezik hrvatskih vukovaca. S toga se motrišta u ovom radu raščlanjuju "Priče iz davnine" kao onodobni dokument stanja u jeziku i pravopisu. Polazište nam je njihovo treće izdanje iz 1926., posljednje izdano za autoričina života, k tomu i autorizirano. Utvrđuju se jezično-pravopisne osobitosti toga izdanja s obzirom na dvije oprječne jezične koncepcije, usredotočujući se ponajprije na jezičnopolitički uvjetovane izmjene koje su načinjene u odnosu na prethodne rukopisne, strojopisne i dvije tiskane inačice (u kritičkom izdanju 2011. popisane su sve razlike među njima), ali osvrćući se i na ostala zamijećena obilježja. Analiza obuhvaća slovopisnu, pravopisnu, fonološku, morfološku, sintaktičku i leksičku razinu.

hrvatski vukovci; jezična norma; jezična praksa; Priče iz davnina; zagrebačka jezikoslovna škola

nije evidentirano