hrvatski

Rimski temelji uređenja zablude (error) u Bogišićevu zakoniku

Cilj rada pod naslovom „Bogišićevo uređenje zablude (error) i europska pravna tradicija“ utvrditi je u kojoj se mjeri regulacija zablude u Opštem imovinskom zakoniku za Knjaževinu Crnu Goru iz 1888. godine (OIZ) zasniva na rimskom pravu i na njemu utemeljenoj europskoj privatnopravnoj tradiciji. Pojedini slučajevi zablude regulirani čl. 911 OIZ-a imaju nedvojbeno porijeklo u klasičnoj rimskoj kazuistici. Tako „zabluda o vrsti ugovora“ potječe od error in negotio ; „zabluda o samoj stvari o kojoj je ugovor“ odgovara rimskom error in corpore ; „zabluda o kakvoj osobini same stvari koja joj mijenja prirodu“ ima svoje temelje u error in substantia ; „zabluda o tome kako se ugovor nazivlje“ predstavlja jednu varijaciju error in nomine, dok „zabluda o kakvoj slučajnoj osobini omanjeg zamašaja“ vjerno slijedi trag klasičnog error in qualitate. Ostali aspekti Bogišićeve regulacije zablude imaju svoje porijeklo u kasnijim slojevima europske pravne tradicije. Tako njegova podjela na „zabludu o suštini“ s jedne strane, te „zabludu o uzgredicama“ s druge strane, kao dvije temeljne vrste zablude, ima svoje temelje u postglosatorskom razlikovanju error essentialis spram error circa accidentalibus iz 14. stoljeća. Konačno, odredba čl. 521/2 OIZ-a koja sadrži shvaćanje kako bitna zabluda mora biti neskrivljena da bi bila uvaživa, izravno slijedi učenje o error invincibilis ili error probabilis koje je razvio Usus modernus Pandectarum u 18. stoljeću. Sve navedene činjenice rječito svjedoče kako je Bogišić i u iznimno kompleksnoj pravnoj materiji zablude nastojao na kreativan način pretvoriti stoljeća “rimske mudrosti” u “sok pravne sviesti u narodu” (K. Vojnović).

zabluda (error), Baldo Bogišić, rimsko pravo, europska pravna tradicija, OIZ

nije evidentirano