hrvatski

Korištenje gradiva - Prilog raspravi temeljen na iskustvu hrvatskih državnih arhiva

U 19. st. počinje sustavno prikupljanje arhivskog gradiva, i usporedo s tim, osnivanje modernih arhiva, ustanova koje preuzimaju, čuvaju, obrađuju i daju na korištenje gradivo različitih stvaratelja. Buđenjem nacionalnih država arhivi dobivaju svoje moderno značenje. Događanja 20. stoljeća, ponajviše globalizacija i globalna privreda dovele su do krize poznatih instituta, poput kulture. Dodatnu krizu u arhivistici izazvala su i računala koja su dovela do prvih međunarodnih arhivističkih normi i standarda, u fokus dovela pitanje koje se gradivo uopće smatra arhivskim te gdjegdje razotkrila puni opseg nesređenosti gradiva pohranjenog u arhivima. Arhivistika postaje informacijska znanost koja zadnjih desetljeća ne uspijeva, unatoč brojnim raspravama i teoretičarima, iznjedriti svoje novu paradigmu. Misija arhiva (temeljna zadaća) definirana je relevantnom arhivskom legislativom. Arhivi su ustanove za čuvanje, zaštitu, obradu i korištenje arhivskoga gradiva. Zakon o arhivskom gradivu i arhivima uređuje i korištenje arhivskog gradiva u arhivima. Pravo na korištenje javnoga arhivskog gradiva imaju svi korisnici pod jednakim uvjetima. Javno arhivsko gradivo u arhivima daje se na korištenje u službene svrhe, za znanstveno istraživanje i u publicističke svrhe, za potrebe nastave, za izložbe i objavljivanje, radi ostvarenja ili zaštite osobnih prava i u druge opravdane svrhe. Na korištenje privatnoga arhivskog gradiva u arhivima primjenjuju se odredbe o korištenju javnoga arhivskog gradiva, ako zakonom ili drugim propisom nije drukčije uređeno ili ako nije drukčije utanačeno u ugovoru, odnosno ispravi o predaji gradiva u arhivu. Državni arhivi u sklopu svojih zadaća, između ostalog: - sređuju, propisuju i objavljuju arhivsko gradivo, te ga daju na korištenje, - daju podatke, izvatke iz dokumenata i ovjerovljene prijepise na zahtjev korisnika, - izrađuju i objavljuju obavijesna pomagala za pojedine arhivske fondove i zbirke, - priređuju izložbe, predavanja i provode druge oblike kulturne djelatnosti radi poticanja zanimanja za arhivsko gradivo i arhivsku djelatnost, Odredbe Zakona detaljnije su određene Pravilnikom o korištenju arhivskoga gradiva. Ovisno o razini i intenzitetu opisa razlikuju se sljedeća obavijesna pomagala koja omogućuju uporabu arhivskoga gradiva: pregledi arhivskih fondova i zbirki, arhivski vodiči, inventari, regesta, popisi, kazala i dr. Arhivska služba u RH organizirana je na klasičnom modelu. Uz Hrvatski državni arhiv, središnju i matičnu arhivsku ustanovu, postoji 18 područnih državnih arhiva. 2014. godine državni arhivi su pohranjivali 113.731 dužnih metara gradiva. Većina arhivskog gradiva u RH je u klasičnom obliku, na klasičnim medijima, te se ono u i Statističkom ljetopisu iskazuje jedino u dužnim metrima. RH ima 4.284.889 stanovnika. 2014. godine je gradivo, pohranjeno u 19 arhiva, koristilo 12.090 korisnika, što čini 0, 28 % ukupne populacije. U prosjeku je tijekom godine svaki arhiv imao 636, 31 korisnika, odnosno 53 korisnika mjesečno. U arhivima je ukupno bilo zaposleno 498 osoba, od toga 310 djelatnika arhivske struke Osim omogućavanja korištenja gradiva, a u cilju povećanja korisničke populacije, arhivi objavljuju knjige, priređuju izložbe, drže predavanja, uključuju se u manifestacije srodnih baštinskih ustanova, organiziraju radionice i seminare. Ipak, na primjeru publikacija arhiva vidimo da one ne dosežu veliki broj čitatelja / korisnika. Povećanje broja korisnika u područnim državnim arhivima početkom drugog desetljeća tekućeg stoljeća pretežito je posljedica zakona vezanih uz denacionalizaciju i legalizaciju nekretnina. Najčešće istraživačke teme u područnim državnim arhivima su: nacionalizacija/konfiskacija/eksproprijacija imovine (povrat), upis stana/kuće u zemljišne knjige, građevna dokumentacija. Neki od problema arhivske službe su: - većini arhiva nedostaje spremišnog prostora i/ili opreme za pohranu novoga gradiva koje je dospjelo ili dospijeva za preuzimanje, - znatan dio spremišnih objekata nije namjenski građen za pohranu arhivskog gradiva, - postojeći resursi omogućuju obradu i popisivanje oko 2.500 dužnih metara gradiva godišnje. - nedovoljno je razvijen sustav za preuzimanje, obradu i korištenje gradiva u digitalnom obliku. Republika Hrvatska se suočava sa svim problemima karakterističnim za zemlje u tranziciji: siromaštvo, nezaposlenost, iseljavanje mladih i obrazovanih, korumpiranost. Baštinske ustanove, u koje arhivi spadaju, smanjena sredstva koja država dodjeljuje resoru kulture tjeraju u potragu za novim izvore financiranja i prilagođavanje publici, što može dovesti dosmanjenja kvaliteta usluga koje pružaju te podilaženju ukusu i strastima širokih masa i modama trenutka. Jedno od mogućih rješenja krize arhiva, u siromašnoj zemlji u tranziciji, je vraćanje arhiva u okrilje uprave, i njihov rad u svrhu učinkovitog upravljanja. Propisi i njihovo provođenje, a što je vidljivo na primjeru građevinske i tehničke dokumentacije, bitno utječu na broj korisnika arhivskog gradiva, i – u Hrvatskoj – čine pretežiti dio korisničkih zahtjeva. Arhivi već sada nemaju dostatno ljudskih i inih resursa ni za temeljne poslove, poput sređivanja gradiva, te je propitivanje isplativosti i učinkovitosti arhiva u segmentima rada kao što su predavanja, izložbe, izdaju knjige, razumljivo i logično. Korištenje gradiva neminovno razotkriva slabosti dane arhivske službe ili arhiva, na područjima koja mu prethode – čuvanju, zaštiti i obradi. Ukoliko arhiv gradivo nije preuzeo, ukoliko ono nije pohranjeno u adekvatnom prostoru, ukoliko nije obrađeno – ono se niti smije niti može koristiti. Dodatne aktivnosti arhiva – izložbe, predavanja, publikacije – ne povećavaju u znatnoj mjeri korištenje gradiva. Najbolji propisi, najbolje osmišljenije strategije ne znače puno ukoliko ih se ne provodi ili ne postoje sredstva za njihovu realizaciju.

arhivsko gradivo; korisnici; Hrvatska; uprava

nije evidentirano