hrvatski

Zakupi otoka Vira od 14. do 17. stoljeća

Otok Vir je od srednjega vijeka do četvrtog desetljeća 17. stoljeća bio komunalni odnosno državni posjed. Pripadao je ninskoj komuni, a od njezina podlaganja Mletačkoj Republici vlasničkim je pravima raspolagala središnja državna uprava u Veneciji. Kao što je to bio slučaj sa zadarskim komunalnim odnosno državnim otocima, i otok Vir je davan u zakup na javnim dražbama, u pravilu na razdoblje od 10 godina. Stoga su temeljna obilježja njegova gospodarskog i društvenog razvoja, izuzme li se blizina mletačko-osmanske granice u 16. i 17. stoljeću, vrlo slična onima zadarskih komunalnih otoka, koja su u literaturi u velikoj mjeri prepoznata i istražena. O Viru odnosno zadarskim komunalnim otocima u tom razdoblju pisali su I. Grgić (1959), M. Novak- Sambrailo (1969), A-R. Filipi (1969), D. Magaš (1977), T. Raukar (1997) i K. Juran (2010). Temeljni podatci o zakupima otoka Vira do njegova prelaska u privatni posjed nalaze se u knjigama javnih dražbi zadarskih i ninskih komunalnih prihoda koje su cjelovitije sačuvane za razdoblje 1435. – 1565. i 1595. – 1635. godine. Zakupnici su u pravilu bili zadarski plemići i trgovci, a najveći su dio prihoda crpili od stoke koja se hranila na bogatim otočnim pašnjacima. Sredinom 15. stoljeća na Viru je bilo preko 900 glava koza i ovaca, a broj im se sredinom sljedećeg stoljeća smanjio na oko 680. Istodobno se pak povećavao prihod od vinograda, jer je odredbom iz 1522. godine stanovnicima obližnjih zadarskih otoka Oliba, Silbe i Molata bilo dopušteno da na Viru podižu nove nasade vinove loze. Tijekom Ciparskog rata (1570. – 1573.) zadarski i ninski distrikt pretrpjeli su znatna razaranja. Vrlo je vjerojatno da su javne dražbe bile privremeno obustavljene, pa bi to mogao biti jedan od razloga, ili pak temeljni razlog, što knjige dražbi komunalnih prihoda nisu sačuvane za razdoblje 1565. – 1595. godine. Zadarski je kapetan oko 1579. godine napisao da je otok Vir jedino sigurno sklonište za ljude i stoku na području ninske jurisdikcije, pa ne bi bilo korisno otok dati u koncesiju, kako su to neki pojedinci već zatražili. No njegov je nasljednik u svom izviješću iz 1581. godine istaknuo da je generalni providur zemlje na otoku Viru dao na obradu vojnom časniku Vidu Matasoviću i nekim ljudima koji su služili kao vojnici na oružanim barkama, uz obvezu da državi daju osminu prihoda. U tom i takvom poslijeratnom kontekstu valja promatrati i činjenicu da je pomoćnik zadarskoga kneza, Ivan Krstitelj Manfredi, Firentinac, državnim organima u Veneciji 1589. godine uputio molbu za dodjelu koncesije na prihode otoka Vira. Vlada je udovoljila njegovoj molbi, ustupajući mu prihode Vira na razdoblje od 1590. do 1610. godine, s obvezom da zadarskoj komori godišnje uplaćuje 1100 lira. Nakon isteka navedene dvadesetogodišnje koncesije, Vir je ponovo na javnim dražbama davan u zakup, ali ne više na desetogodišnja, nego na petogodišnja razdoblja. Nedostaju nam dodatni podatci kojima bismo mogli popuniti to razdoblje virske povijesti, a nismo bili u mogućnosti ni detaljnije konzultirati knjigu javnih dražbi zadarske i ninske komune za razdoblje 1595. – 1635. jer je u međuvremenu, tijekom reorganizacije arhivskih fondova Državnoga arhiva u Zadru, premještena na zasad nepoznato mjesto. Mletačka je vlada 1634. godine Vir dala u koncesiju vojnom časniku Vuku Crnici, koji je nekoliko godina poslije otkupio otok i postao njegovim stvarnim vlasnikom. U to su vrijeme privatizirani i zadarski komunalni otoci, pa je na taj način zadarska komora ostala bez znatnog dijela svojih prihoda. Vir kao privatni otok – to je pak zasebna tema, koja je, vjerujemo, uspjela privući druge istraživače.

otok Vir, zakupi, zadarsko otočje, 14.-17. stoljeće

nije evidentirano