hrvatski

Virski govor

Iako je zadarsko područje u dijalektološkome smislu solidno obrađeno, virski govor do sada nije bio predmetom sustavnoga dijalektološkog bavljenja, što iznenađuje tim više kada se zna da je riječ o govoru smještenom na mjestu dodira štokavskih i čakavskih idioma. U ovome radu istražene su fonološke, morfološke, sintaktičke i leksičke osobitosti virskoga govora. Analiza je provedena na temelju intervjuiranja izvornih govornika, i to metodom prikupljanja slobodnoga govora i odgovora ispitanika na pitanja iz dijalektološkoga upitnika. Virski govor na fonološkoj razini karakterizira peterovokalski sustav: a, e, i, o, u + samoglasno r. Refleks je jata dominantno ikavski, prednji nazal redovito je dao e, a stražnji u. Suglasnički inventar čine 24 fonema. Glas x nerijetko se gubi, ali je zabilježen i čitav niz primjera u kojima se čuva pa njegov položaj u suglasničkome sustavu ipak nije upitan. Kao i u većini drugih čakavskih govora, nije se razvio fonem ǯ, već se na njegovu mjestu ostvaruje zvučni palatalni frikativ ž. Prijelazi završnoga -l u -(j)a, odnosno završnoga -m u -n u nastavcima i nepromjenjivim riječima ostvaruju se dosljedno. Praslavenska skupina *stj dala je št, a skupina *zdj u jedinom primjeru u kojem se ostvaruje žđ (možđâne). Sekundarne su pak skupine stǝj i zgǝj uglavnom dosljedno prešle u šć (lišće), odnosno zj (grozje). Jednosložne imenice muškoga roda obično imaju kratke nominativne množinske oblike (stríci, brȍdi), premda nisu sasvim rijetki ni oblici s proširenom osnovom (sȉnovi, lȉstovi). U genitivu množine prevladavaju oblici s nultim gramatičkim morfemom, dok su dativ, lokativ i instrumental izjednačeni u nastavcima -in/-an, odnosno -iman. Redovito se ostvaruje upitno- odnosna zamjenica što. Infinitivi su uvijek puni (ráditi, sȉtiti), a kod glagola 2. vrste obično se u oblicima tvorenim od infinitivne osnove čuva morfem -nu- (zóvnuti, okrénulo). U 3. licu množine glagola i-tipa dolazi nastavak -u (râdu, sûšu, nȍsu). U kondicionalu je u oblicima svih lica uopćen pomoćni glagol bi. Uz brojke dvâ, trî i četȉri ostvaruje se tzv. petnaesti padež. Posvjedočene su romanske konstrukcije 'od + genitiv', odnosno 'za + infinitiv'. Romanski se utjecaj još snažnije očituje u leksiku, primjerice u leksemima parićȁti, montûra, kȁmara, famȉja. Udio leksema germanskoga i orijentalnoga postanja osjetno je manji. Znatan je broj leksema naslijeđen iz praslavenskoga leksičkog inventara. Istraživanje, dakle, pokazuje da u virskome govoru supostoje čakavski i štokavski elementi. Na fonološkoj razini čakavske elemente prepoznajemo u dobrome čuvanju glasova f i x, u redovitome ostvarivanju glasa ž na mjestu gdje novoštokavci ikavci uglavnom redovito imaju ǯ te u dobrome čuvanju jedinica starijega akcenatskog inventara i staroga akcenatskog mjesta. Nije, međutim, zanemariv ni udio štokavskih elemenata. Pored jedinica starijega akcenatskog inventara, u virskome se govoru pojavljuju i novije jedinice uzlazne intonacije, koje treba pripisati novoštokavskome utjecaju. Taj utjecaj na fonološkoj se razini prepoznaje i u redovitome zamjenjivanju prednjega nazala glasom e, odnosno u štakavskome refleksu skupine *stj. Čakavskim se elementima, barem u odnosu na susjedne novoštokavce ikavce, na morfološkoj razini mogu smatrati puni infinitivi, čuvanje morfema -nu- kod glagola druge vrste te neke deklinacijske arhaičnosti (npr. nulti gramatički morfem u genitivu množine). Ipak, i na morfološkome je planu štokavski udio znatan, a posebno dolazi do izražaja u nerijetkim primjerima duge množine, u sinkretizmu dativa, lokativa i instrumentala množine, u upotrebi upitno-odnosne zamjenice što i u redovitome ostvarivanju dočetka -(j)a u glagolskome pridjevu radnom. U cjelini gledano, virski govor valja svrstati u čakavsko narječje, posebno s obzirom na činjenicu da u tu skupinu dijalekata proučavatelji često svrstavaju i idiome s manje čakavizama no što ih nalazimo na Viru.

virski govor, fonologija, morfologija, sintaksa, leksik

nije evidentirano