hrvatski

Neki problemi primjene Direktive o kolektivnom otkazivanju ugovora o radu u hrvatskom zakonodavstvu i praksi

Polazeći od tumačenja koja je Sud EU dao o pojedinim odredbama Direktive 98/59/EZ o kolektivnom otkazivanju, u radu se analiziraju zakoni kojim je ta Direktiva primijenjena u Republici Hrvatskoj i s njima povezana sudska praksa. Autor upozorava na dvojbe o prikladnosti i pravilnosti primjene te Direktive u RH. Tvrdi da je odabir razdoblja od 90 dana i najmanje 20 prestanaka kao kriterij za utvrđivanje “kolektivnog viška radnika” učinjen bez bilo kakve analize. Smatra da treba razmotriti bi li za poslodavce i radnike bilo povoljnije da je odabrano razdoblje od 30 dana, diferencirani broj prestanaka (10, 10 posto ili 30), ali uz primjenu kriterija veličine poslodavca. Struktura hrvatskog gospodarstva te novija praksa Suda EU, koja traži uračunavanje zaposlenih na određeno vrijeme, članova uprave u radnom odnosu, radnika koji su sami otkazali ugovor o radu zbog toga što im je poslodavac bitno promijenio uvjete rada te osoba na stručnom osposobljavanju bez zasnivanja radnog odnosa, upućuju na potrebu razmatranja te mogućnosti. Kritizira odabir “poslodavca”, a ne “pogona” kao razine na kojoj se utvrđuje “kolektivni višak radnika”. Time se poslodavcima nepotrebno nameću obveze i troškovi, a zakonodavac Unije nije pod “kolektivno otkazivanje” želio podvesti situacije u kojima prestaju radni odnosi radnika u prostorno i po djelatnosti potpuno nepovezanim dijelovima određenog poduzeća. Upozorava da Stečajni zakon nije usklađen s Direktivom jer isključuje provođenje postupka u svezi s “kolektivnim viškom radnika” u slučaju kada do masovnog prestanka radnih odnosa dolazi zbog sudske odluke o otvaranju stečajnog postupka. Ocjenjuje da se hrvatski zakonodavac umjesto da iskoristi mogućnost fleksibilnijeg uređenja opredijelio za neprimjenu Direktive u slučaju stečaja. Upozorava i na propuste u svezi s primjenom Direktive o radu na određeno vrijeme. Zakonsku definiciju “kolektivnog viška radnika” sadržanu u Zakonu o radu ocjenjuje preuskom u odnosu na zahtjeve koje postavlja Direktiva. Ukazuje na antinomiju u čl. 128. Zakona o radu koja stvara pravnu nesigurnost u svezi s trenutkom u kojem poslodavci mogu početi otkazivati ugovore o radu. Problem nalazi i u nejasnim pravnim posljedicama propusta poslodavca da o “kolektivnom višku radnika” obavijesti nadležnu javnu službu zapošljavanja. Predlaže da se uočeni nedostaci otklone zakonskim promjenama, a dok se to ne učini, smatra da su suci dužni, u granicama koje im za to određuju Ustav i zakoni, nacionalne propise tumačiti na način koji najviše pridonosi ostvarenju ciljeve analizirane Direktive.

kolektivno otkazivanje ; kolektivni višak radnika ; radno pravo ; Hrvatska ; Direktiva o kolektivnom otkazivanju ; Europska unija ; primjena ; neprimjena ; zakonodavstvo ;

Starting from the viewpoints taken by the EU Court in relation to the interpretation of Directive 98/59/EC on collective redundancies, the paper analyses Croatian laws by means of which this Directive was implemented in the Republic of Croatia and the judicial practice based on them. Based on the conducted analysis, the author concludes that there are several issues in relation to the adequacy and regularity of this Directive’s implementation in Croatia. The first doubt refers to the issue of choosing a period of 90 days and at least 20 terminations as the criterion for determining “collective redundancies”. The author warns that such choice was made without any analysis and that it needs to be reconsidered whether it would be more favourable for employers and workers in Croatia if a period of 30 days would be chosen, but with the number of terminations depending on the size of the employer. Since small and medium-sized enterprises prevail in Croatian economy and the more recent practice of the EU Court requires including fixed-term employees into the calculation, as well as employed members of management, employees who cancelled their employment contracts personally due to c