hrvatski

Frane Petrić o polusvetom pjesništvu

Godine 1588. Petrić je dovršio pisanje svoje posljednje pjesničke dekade Poetike (Della Poetica). Za razliku od prethodne Dekade o svetom pjesništvu (La deca sacra, 1588), u kojoj je obradio u cijelosti božansku materiju pjesništva, u Dekadi o polusvetom pjesništvu (La deca semisacra) Petrićev se interes premješta na polusveto pjesništvo koje jednim dijelom sadrži božansku materiju, a drugim dijelom za svoju građu uzima prirodu i ljudska djela. Sagledavajući značajke i načine obrade predmeta polusvetog pjesništva, Petrić ponavlja određene postavke svoje teorije izložene u prethodnim dekadama. To se prije svega odnosi na temeljni stav o pogrešnom učenju o imitaciji iz kojeg proizlazi da se pjesnikom ne može nazvati onaj tko ne oponaša. Petrić će primjerima polusvetog pjesništva nastojati dokazati da je predmet pjesništva univerzalan. Na taj način Empedoklo ili bilo koji drugi pjesnik koji u svojim stihovima obrađuje građu iz prirode, umjetnosti ili znanosti nije ništa manji pjesnik od primjerice Homera. Mnogi pjesnici i njihova djela poput Orfejeve Astronomije i Fizike, Horacijeve i Vidine Poetike (obje izložene u stihovima), Orfejeve i Hesiodove Teogonije potvrđuju da imitacija nije uzrok i izvor pjesništva. Bit pjesništva leži u invenciji, u izmišljanju, povezivanju kontrarnosti kojima se ostvaruje začudno. A ono je izvor mudrosti.

Frane Petrić ; Della poetica ; La deca semisacra

nije evidentirano