hrvatski

Dokimologija u primarnom obrazovanju

Ocjenjivanje učenika primarnog obrazovanja sastavni je dio obrazovnog sustava svake zemlje, važan je to i značajan parametar uključivanja u svjetsku mrežu podataka. Pritom se kvantitativni pokazatelji kao, na primjer, ocjene, odnosno prolaznosti, navode kao indikator stupnja razvijenosti jedne zemlje, njenog obrazovnog sustava i obrazovnih resursa. U mnoštvu vrsta za koje se zalaže postmoderna didaktika kroz nove didaktičke forme i modele, poseban se naglasak stavlja na pitanje kombiniranja različitih dokimastičkih postupaka i širih pristupa ocjenjivanju učenika nižih razreda osnovne škole. Rad se sastoji iz dva dijela – teorijskog i empirijskog. U teorijskom dijelu najprije se terminološki određuje pojam dokimologije kao znanosti o problemima ispitivanja i ocjenjivanja znanja i ukazuje na njenu zadaću da pronađe i praksi ponudi prikladnije i valjanije načine i postupke ocjenjivanja učenika. Zatim se objašnjava pojam školske dokimologije koja se bavi pitanjima praćenja, provjeravanja, mjerenja, ocjenjivanja, ocjena i vrednovanja (evaluacije) odgojno-obrazovnih postignuća učenika u školi. Zadaća joj je da identificira i prouči utjecaj svih onih činitelja koji kod subjektivnog načina provjeravanja i ocjenjivanja učenikova znanja remete metrijsku vrijednost školskih ocjena i da ukaže na načine i postupke što objektivnijeg vrednovanja i ocjenjivanja postignuća učenika u nastavi. Ukazuje se da je ocjenjivanje učenika sklono promjenama i da je doživljavalo promjene. Funkcija i forme ocjenjivanja učenikova znanja i aktivnosti u nastavi vezuju se za funkciju i forme odgojno-obrazovnog procesa. O tim promjenama, funkcijama i formama govori se u poglavlju Kratki povijesni pregled. Pritom se ističe da je selektivnost pri ocjenjivanju prisutna na svim razinama razvoja društva, te da su razvojni procesi i dostignuća u ocjenjivanju svoj odraz imali i na školsku dokimologiju na području današnje Hrvatske. Načela ocjenjivanja učenika primarnog obrazovanja smatraju se teorijskim postavkama, te ukazuje na njihovo grupiranje oko osnovnih didaktičkih pitanja vezanih za vrednovanje postignuća u nastavnom procesu. Pritom, zahtjevi koji se postavljaju nad njima ne mogu egzistirati sama po sebi, niti njihovo definiranje može bitno utjecati na usmjeravanje nastavnog rada, ali mogu biti jedna od relevantnih točaka unapređivanja. Ističe se da se načela ocjenjivanja mogu definirati kao temeljne postavke kojima se učitelj rukovodi pri praćenju i ocjenjivanju učenikova razvoja i napredovanja. Načela ocjenjivanja usmjerena su na praktični postupak, a s izborom načela skiciran je kontekst glavnog zahtjeva na tom području s aspekta sadašnjih didaktičkih tendencija. U poglavlju Kriteriji i standardi ocjenjivanja učenika primarnog obrazovanja ukazuje se na postojanje dvaju osnovnih kriterija i standarda ocjenjivanja: apriorni i statistički. Apriorni kriterij ocjenjivanja učenika zasniva se na unaprijed utvrđenim normama koje se formiraju na osnovi cilja i zadaća nastave, a koje proistječu iz nastavnih programa, dok se statistički kriterij ocjenjivanja temelji na dobivenim i/ili izračunatim statističkim veličinama. O subjektivnosti kod ocjenjivanja govori se u poglavlju Problem subjektivnog ocjenjivanja učenika primarnog obrazovanja. Ističe se da, i pored svih slabosti koje iskazuje subjektivno provjeravanje i ocjenjivanje učenikova znanja i aktivnosti u nastavi, subjektivnom ispitivanju i provjeravanju i dalje pripada dominantno mjesto, te se ukazuje na osnovne probleme subjektivnog ocjenjivanja a koji se odnose na slabu metrijsku vrijednost ocjene, mjerenje i utjecaja brojnih činitelja izvan učenikova znanja u ocjenjivanju. Polazeći od konstatacije da tradicionalno ispitivanje i ocjenjivanje učenikova znanja nije dovoljno objektivno niti dovoljno pouzdano, u poglavlju Objektivno (pismeno) ispitivanje i ocjenjivanje učenika primarnog obrazovanja obrazlažu se nastojanja didaktičke dokimologije da dođe do takvih postupaka kojima bi se uklonili, ublažili ili bar kontrolirali svi oni nepoželjni činitelji koji utječu na školsko ocjenjivanje. Pritom se ističe da je posebna pažnja usmjerena na otklanjanje subjektivnih činitelja koji u najvećoj mjeri kvare metrijsku vrijednost školskih ocjena što se može postići primjenom objektivnog (pismenog) ispitivanja i ocjenjivanja. Posebno se ukazuje na specifičnosti ocjenjivanja učenika u primarnom obrazovanju, zadržavajući se na personalnoj koncentraciji i zakonskim odrednicama. U primarnom obrazovanju izražena je maksimalna personalna koncentracija na učitelju koji je osposobljen za organizaciju nastave iz svih šest nastavnih predmeta. Zakonske odrednice određene su Zakonom o osnovnoj i srednjoj školi kao i Pravilnikom o praćenju i ocjenjivanju učenika u osnovnoj i srednjoj školi. U drugom, empirijskom dijelu rada, razrađen je problem, definiran predmet istraživanja te se ukazuje na važnost istraživanja. Postavljen je cilj istraživanja verifikacija nedostataka i problema koji se javljaju vezano uz problematiku ocjenjivanja učenika primarnog obrazovanja. Taj cilj operacionaliziran je na konkretne zadatke istraživanja i pritom je postavljena nul hipoteza te su definirane varijable istraživanja. Uzorak istraživanja činili su učitelji primarnog obrazovanja, stručni suradnici i ravnatelji iz 29 osnovnih škola, županija Istarske, Ličko-senjske te Primorsko-goranske. Izložene su metode, postupci i instrumenti, zatim nacrt, organizacija i tijek istraživanja te statistička obrada istraživanjem dobivenih podataka. Nakon što je izložena metodološka zamisao prikaza rezultata istraživanja i njihove interpretacije, daje se struktura ispitanika po županijama te po spolu i godinama radnog staža. Posebno se ukazuje na feminiziranost učiteljskog poziva, kao pojavu prevage žena nad muškarcima u učiteljskom pozivu što posebno dolazi do izražaja u primarnom obrazovanju. U ispitivanju je sudjelovao 291 učitelj primarnog obrazovanja, 48 stručnih suradnika u osnovnim školama te 26 ravnatelja osnovnih škola. Prema tome, u uzorku je bilo 365 ispitanika. Dobiveni su sljedeći rezultati: 1. Gotovo tri četvrtine ispitanika (73.98%) ocjenjivanje učenika provodi prema unaprijed postavljenim kriterijima. Dobiveni hi-kvadrat (96.2 ; df = 3) kazuje da postoje statistički značajne razlike u odgovorima ispitanika. 2. Velika većina sudionika istraživanja (njih 72.4%) mišljenja je da pri ocjenjivanju učenika ima nedostataka, negativnosti i problema. Tek je 18.3% ispitanika izjavilo da takvih problema nema ili uopće nema dok je nešto manje od 10% ispitanika po ovim tvrdnjama bilo neodlučno. Koeficijenti korelacije između varijabli "nedostaci" (A1), "negativnosti" (A2) i "problemi" (A3) statistički su značajni na razini koja je manja od 1% (p<.01). Naime, t-vrijednosti iznose t1, 2 = 16.178 ; t1, 3 = 19.959 ; t2, 3 = 14.744 (df = 363) i znatno su veće od granične vrijednosti (2.59) na razini od .01. 3. Ispitanici kao najveći nedostatak brojčanog ocjenjivanja uspjeha učenika ističu "ocjenu kao nedovoljan pokazatelj učenikova realnog znanja" (70% ispitanika), dok je kao nedostatak "nekorektnost učitelja" istaknulo manje od jedan posto (.55%) ispitanika. Statističkom obradom rezultata ustanovljeno je da postoje statistički značajne razlike u odgovorimo sudionika istraživanja (2 = 412.96 ; df = 4). 4. Gotovo tri četvrtine ispitanika (72.88%) smatra da bi uvođenje opisnog ocjenjivanja uspjeha učenika djelomično otklonilo nedostatke, negativnosti i probleme brojčanog ocjenjivanja. Izračunati hi-kvadrat (258.32, uz df = 2) kazuje da postoje statistički značajne razlike u odgovorima ispitanika. 5. Preko 58% ispitanika smatra da bi opisnom ocjenom trebalo ocjenjivati samo odgojne predmete, dok je njih samo 9.86% mišljenja da se niti jedan nastavni predmet ne bi trebao ocjenjivati opisnom ocjenom ; 31.5% ispitanika je stava da bi se opisnom ocjenom trebalo ocjenjivati uspjeh učenika u svim nastavnim predmetima. Statističkom obradom dobivenih podataka ustanovljeno je da postoje statistički značajne razlike u odgovorima ispitanika (2 = 130.76 ; df = 2). 6. Statističkom obradom podataka ustanovljeno je da je samo korelacija između nezavisne varijable "rukovođenje školom" i zavisne varijable "nedostaci praćenja, vrednovanja i ocjenjivanja uspjeha učenika" značajna (.132) i ta je značajnost na razini od 5%. 7. Ispitanici su procijenili da nisu dovoljno pripremljeni za opisno ocjenjivanje uspjeha učenika (30.96%), dok 25.75% smatra da im opisno ocjenjivanje oduzima previše vremena. Kao glavni nedostatak opisnog ocjenjivanja učenika, 26.03% ispitanika navodi nezadovoljstvo roditelja opisnom ocjenom ; ostali kao razlog navode "nešto drugo". 8. Velika većina ispitanika (više od 90%) mišljenja je da školsko ocjenjivanje ne treba ukinuti. Analiza varijance i dobivene F-vrijednosti kazuju da u odgovorima ispitanika, s obzirom na nezavisne varijable (spol, rukovođenje školom, godine radnog iskustva, stručna kvalifikacija) nema statistički značajnih razlika (sve F-vrijednosti su manje od 1). 9. Povezanost stavova ispitanika s obzirom na njihove godine radnog iskustva u osnovnoj školi i postavljenih (deset) tvrdnji, za četiri tvrdnje (u tekstu su navedene pod brojem 1, 2, 5 i 7) utvrđene su statistički značajne razlike, sve na razini značajnosti .05. Uz ostale tvrdnje izračunati hi-kvadrati ne omogućavaju napuštanje postavljene hipoteze. 10. Analiza varijance pokazala je da ne postoje statistički značajne razlike u odgovorima ispitanika s obzirom na nezavisnu varijablu "spol". Najveća izračunata F-vrijednost iznosi 1.520 i manja je od granične vrijednosti (3.86) na razini od 5% uz 1/360 stupnjeva slobode. 11. Sve dobivene F-vrijednosti prema nezavisnoj varijabli "ravnatelj/ica škole" manje su od granične vrijednosti (F = 3.86 ; df = 1/360) na razini .05, pa ne postoje statistički značajne razlike u odgovorima ispitanika s obzirom na naznačenu nezavisnu varijablu. 12. F-vrijednost prema nezavisnoj varijabli "godine radnog iskustva" a vezano uz (ne)slaganje s pitanjem da se u osnovnoj školi, već od prvog razreda treba kombinirati brojčane ocjene s opisnim iznosi 2.377 na razini od 5% uz 4/360 stupnjeva slobode, što znači da postoje statistički značajne razlike u odgovorima ispitanika. Ostale su F-vrijednosti manje od granične, pa stoga odgovori ispitanika po naznačenoj nezavisnoj varijabli nisu statistički značajne. 13. Kako granična F-vrijednost na razini od 5% uz 5/360 stupnjeva slobode iznosi 2.266, analiza varijance je pokazala da se rezultati sudionika istraživanja, s obzirom na nezavisnu varijablu "stručna kvalifikacija", statistički značajno razlikuju u čak četiri skupine odgovora. Ove se statistički značajne razlike odnose na "brojčana ocjena nije objektivni pokazatelj znanja, sposobnosti i vještina" (F = 2.726), zatim "u primarnom obrazovanju ne treba ocjenjivati odgojne predmete" (F = 2.632), dalje "u primarnom obrazovanju treba ukinuti negativne ocjene" (F = 2.579) i četvrta skupina odgovora "da bi učenik dobio pozitivnu ocjenu treba imati najmanje polovicu točno riješenih zadataka" (F = 4.816). Preostalih šest F-vrijednosti manje su od granične vrijednosti i, po promatranoj nezavisnoj varijabli, nisu statistički značajni.

dokimologija ; primarno obrazovanje

nije evidentirano