hrvatski

Kulturalna povijest revolucionarnog terorizma anarhističkog pokreta (1886. – 1939.)

Polazeći od pretpostavke, istaknute od strane Petera Burka, kako i sam čin nasilja može biti dijelom kulturalne povijesti ukoliko kao istraživači razmotrimo simboličke elemente određenog događaja, odnosno elaboriramo li značenje naizgled „besmislenog“ nasilja te pravila koja upravljaju njegovom manifestacijom, tada otvaramo mogućnosti relativno široke elaboracije prakse revolucionarnog terorizma i tzv. „propagande djelom“ u okvirima radničkog, a napose anarhističkog pokreta. S jedne strane, državna je represija subverzivnih kretanja tijekom „dugog 19. stoljeća“ rezultirala konstrukcijom čitavog niza mučeničkih figura, počevši s poginulima na Haymarketu u Chicagu 1886., pogubljenjem Francesca Ferrera 1909., ili Sacca i Vanzettija 1927. godine, pa sve do stradanja prouzrokovanih Španjolskim građanskim ratom kasnih 1930-ih. Posljedično, panteon martirstva formirao je stanovitu kulturu sjećanja, označio kalendarske obljetnice, oblikovao diskurzivne prakse te uvjetovao buduće istupe drugara i istomišljenika. S druge pak strane, u nemogućnosti drugačije artikulacije aktivističkih težnji pojedinci bliski anarhističkom krugu nerijetko su se okretali atentatima visokih dužnosnika i gospodarstvenika, pri čemu su, primjerice, između 1894. i 1901. godine ubijeni španjolski premijer, austrijska carica, talijanski kralj te američki i francuski predsjednik. Pišući o anarhističkoj sceni 1880-ih, ukrajinski je povjesničar Alexandre Skirda naveo, „divljačku elokvenciju dinamita“ te činjenicu da je kroz samo nekoliko godina ideja anarhizma svedena na pogubnu sliku ludog i neartikuliranog bombaša, udaljenog od kolektivno-organizacijskih nastojanja i ozbiljne teoretizacije društvenih pitanja. Osvrćući se na anarhiste atentatore, britanski autor Colin Ward piše: „Za sobom su ostavili i karikaturalni stereotip o anarhistu kao zakrabuljenom i bradatom čovjeku koji nosi okruglu bombu s upaljenim fitiljem, što je dakako stvorilo još jednu prepreku ozbiljnoj raspravi o anarhističkim pristupima.“ „Kombinacija bombaštva i kropotkinovskih utopija pružila je socijaldemokratima oružje koje nisu oklijevali upotrijebiti protiv anarhista.“, ustvrdio je francuski povjesničar anarhizma Daniel Guérin. Kao središnja istraživačka pitanja predloženog izlaganja moguće je izdvojiti sljedeće upite: 1) Koje su osnovne odrednice anarhističke hagiografije i mučeništva na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće?, 2) Kako je praksa „propagande djelom“ utjecala na diferencijacije unutar socijalističkog pokreta?, te posljednje, 3) Kakva je bila recepcija navedenih događanja u Hrvatskoj iz perspektive radničkog pokreta, državnih vlasti i građanskog tiska? Kroz višegodišnji istraživački rad, te u svrhu pripreme izlaganja u pitanju, konzultirana je primarna i neobjavljena građa dostupna u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu te Državnom arhivu u Osijeku, kao i objavljene zbirke izvora, brojne monografije i stručni članci.

anarhizam ; radnički pokret ; „propaganda djelom“ ; kulturalna povijest nasilja

nije evidentirano