hrvatski

2/2 XX Antologija hrvatske arhitekture druge polovine dvadesetog stoljeća

Druga polovina dvadesetog stoljeća vrijeme je turbulentnog stvaranja novih država, novih odnosa između Istoka i Zapada, drugačijeg, snažnog i prodornog gospodarstva s jedne strane i siromaštva s druge. To je vrijeme preispitivanja arhitektonskih teorija postavljenih u prvoj polovini stoljeća i ranije, vrijeme u kojem političke, ideološke i socijalne komponente igraju sve veću ulogu u razumijevanju i stvaranju nove arhitekture. Građenje je postalo pokretač društveno- ekonomskih aktivnosti kojih je cilj bilo potaknuti ravnomjeran razvoj svih prostora.Poslije konsolidacije struke nakon 1955. godine odškrinuta su vrata prema svijetu i događanjima na inozemnoj arhitektonskoj sceni što rezultira shvaćanjem i prihvaćanjem arhitektonskih vrijednosti o kojima se govori i piše. To je doba kada se puno projektiralo i gradilo, doba koje je imalo iznimno odgovoran odnos prema kontekstu i stvaranju humanog krajolika. Autorska arhitektura koja čini sve veće odmake od internacionalnog stila stvorenog poslije Drugog svjetskog rata javlja se nakon sedamdesetih godina. Generacija moderne polagano stari i odlazi sa scene, a javljaju se učenici koji etabliraju arhitekturu u kojoj se više ne osjeća izravan utjecaj tridesetih. Sedamdesete nam donose aktiviranje projekata škola, fakulteta, novih stambenih naselja i raspad postojećih grupacija na više arhitektonskih struja. U tom razdoblju gradovi su udomiili u novim naseljima velik broj stanovnika, pa je trebalo osigurati i odgovarajući broj pratećih sadržaja. Fokus se premješta na temu grada, na ponovno uspostavljanje jedinstvene funkcije grada primjenom formalnog i funkcionalnog kontinuiteta. Svijest o urbanoj identifikaciji uz prodor zapadnih životnih stilova formira nov socijalni identitet koji se temelji na građanskim vrijednostima. Zatišje na planu investicija omogućilo je vrhunske realizacije na polju interijera kroz koje se moglo pokazati briljantnost izbora i znanje. Vrijeme početaka novih trendova u arhitekturi javlja se poslije osamdesetih, koje završavaju obilježene padom razine stvaralačkog naboja. Vrijeme je to u kojem počinje sustavno preizgrađivanje i uništavanje urbanog prostora. Otvoreno je slobodno tržište, koje u demokraciji ima svoje zakonitosti i odnose, a u godinama stvaranja nove države, dok su ostaci vremena koje je ostalo iza nas još uvijek bili tu u obliku preuzetih zakona, dokumenata, planova i drugog obvezujućeg štiva, arhitektura se našla na nezavidnom terenu. Kraj dvadesetog stoljeća ponovno na svim planovima pokreće djelovanje arhitekata, budi se uspavana snaga i oživljavaju projekti zamrznuti u prostoru i vremenu, osvježeni novom snagom mladih arhitekata uz mudrost onih koji su godinama stvarali. U zadnjem desetljeću dvadesetog stoljeća najviše realizacija ostvaruje se u području javnih investicija u okvirima konvencionalnog djelovanja te dovršavanja započetih projekata iz predtranzicijskog vremena.

suvremena arhitektura; arhitekt; dvadeseto stoljeće; kontekst; Hrvatska

nije evidentirano