hrvatski

Priziv savjesti

Savjest je vrlo kompleksna stvarnost u čovjeku te zadobiti cjelokupnu sliku o njoj zahtijeva sagledavanje savjesti kroz različite pristupe. Filozofija na temelju različitih antropologija donosi i različite definicije savjesti. Ona savjest najčešće poima kao praktični razum, kao svijest o dobru ili zlu ili generalno gledano kao spoznajno racionalnu datost. U diplomskom radu želi se stoga obraditi pitanje prigovora savjesti iz teološke perspektive. U prvom dijelu rada, polazeći od Božje objave, ističe se kako je savjest najskrovitija jezgra i svetište čovjeka u kojem čovjek otkriva zakon koji on sam sebi ne daje ali kojemu se mora pokoravati. Čovjek je slika Božja, i sam Bog je utisnuo svoj odraz u čovjeka. Savjest je instanca koja čuva tu sliku neokaljanu iz koje proistječe dostojanstvo ljudske osobe. Teologija stoga promatra savjest teocentrično i osobit naglasak stavlja na odnos savjesti i istine. Savjest mora imati u svom temelju istinu objavljenu od Boga koja se očituje po Božjem zakonu koji je upisan u srce čovjeka i objavljen od Logosa koji je Istina. Svaki sud savjesti se mora temeljiti na toj istini. Ispravnost suda savjesti je ključna za moralno djelovanje koji je po krštenju pozvan na svetost te je zadaća čovjeka trajno tragati za istinom i u tom svjetlu oblikovati svoj sud savjesti kako bi on bio ispravan. U drugom dijelu rada, naglašava se kako kršćansko poimanje savjesti zahtjeva ozbiljan pristup tom svetištu čovjeka i njezino poštovanje te kako prava osobne savjesti upravo proizlaze iz dostojanstva čovjekove osobe stvorene na sliku Božju. Prava osobne savjesti duboko se tiču i vjerske slobode jer svaka osoba ima pravo živjeti prema uvjerenju svoje savjesti. S druge strane, i međunarodni dokumenti potvrđuju, osobito Deklaracija o pravima čovjeka UN-a, kako svi moraju poštovati dostojanstvo ljudske osobe ukoliko živi u suglasju sa svojim uvjerenjem, a time ne vrijeđa prava drugih. Stoga se neumoljivo postavlja zahtjev da se sloboda savjesti pojedinca u okviru vjerskih sloboda poštuje kroz pravnu regulativu bilo u domaćem ili međunarodnom zakonodavstvu. Tim više, jer savjest pojedinca u današnjem društvu biva izložena zahtjevima koja su protivna kršćanskom svjetonazoru, a nitko ne smije djelovati i ne smije ga se siliti da djeluje protiv uvjerenja vlastite savjesti. Pravo na prigovor savjestipostaje tako zadnje sredstvo odbrane pred izazovima etičkog relativizma i ideologije relativizma. U tom smislu, pravo na priziv savjesti mora biti zakonom zajamčeno, osobito poradi očuvanja identiteta vlastite osobnosti, dostojanstva ljudske osobe, ali i življenja vjerske slobode u današnjem pluralnom društvu.

savjest ; sud savjesti ; formacija savjesti ; sloboda savjesti ; ljudsko dostojanstvo ; slika Božja ; priziv savjesti

nije evidentirano