hrvatski

Svjetlo Petrićeve filozofije

Zahvaljujući izlaganju svoje koncepcije svjetla u dijelu Nove sveopće filozofije naslovljenom Panaugia pripada Petrić onoj dugotrajnoj i bogatoj tradiciji promišljanja svjetla ili filozofije svjetla. što čini jednu od neizostavnih sastavnica europske duhovne povijesti. U tekstu Svjetlo Petrićeve filozofije, polazeći od konstatacije kako zapravo svaki dio Nove sveopće filozofije na svoj način, pod specifičnim vidom, iznosi tumačenje sveukupnosti (universitatis), pitamo prije svega o motivima Petrićeva posezanja za filozofijom svjetla, odnosno o njenoj ulozi (i specifičnosti) u cjelini njegova sustava tumačenja zbilje. Pritom nam se najprikladnijim putem za razumijevanje Petrićeve koncepcije svjetla učinilo promišljanje sveze izmedu SVJETLA - VIDA - SPOZNAJE što se već na početku Panaugije nameće u prvi plan. U tekstu se pokazuje kako, krećući se tim tragom, dopiremo do uvida da se za Petrića sveukupnost bića OTKRlVA i na neki način (jer tu stojimo još uvijek u okvirima metafizičkog načina raspravljanja) i JEST upravo utoliko ukoliko je vidljiva - spoznata, bića jesu tek kao viđena-spoznata. Pritom se svjetlo ukazuje i kao počelo “viđenim/spoznatim biti” i kao počelo “biti” (esse). Svjetlo je tako apsolutni početak (i spoznaje i onoga “biti”) stvari. U tekstu se nadalje pokazuje kako je takva Petrićeva koncepcija svjetla u najužoj svezi s njegovim poimanjem svega što jest (sveukupnosti) kao medija objave Božje. Isto tako i njegovo nastojanje oko prevladavanja razlike između “lumen naturale” i “lumen supranaturale” što leži kao jedna od temeljnih intencija u pozadini njegove filozofije koja sebe razumijeva kao jednu “pia philosophia”. U završnom dijelu teksta istaknuta je specifičnost Petrićeva filozofiranja (koje inače u potpunosti ostaje na tragu neoplatoničke tradicije filozofije svjetla), što po nama leži u specifičnoj koncepciji ontologijski dokučenih počela koja on tumači ujedno ťfizičkiŤ kao počela tjelesnog svijeta. U zaključnom dijelu najveće značenje Petrićeva mišljenja ne pokušavamo sagledati u onim momentima u kojima ono eventualno anticipira novovjekovno, već upravo u onom perenirajućem, vazda aktualnom u njegovu filozofiranju, a to je upravo pokušaj da se mišljenjem obuhvati i istumači sveukupnost uz čuvanje svijesti o nedokučivosti onog najvišeg (počela) koje se samo, premda objavljujući se, manifestirajući se u beskonačno kroz sve što jest, ostaje vazda sakriveno našem pogledu (spoznaji), čime mišljenje, afirmirajući se, ujedno iskušava i svoje granice.

svjetlo; neoplatonička filozofija; ontološka kategorija prirodne filozofije

nije evidentirano