hrvatski

Kršćanstvo i razvoj hrvatske pismenosti

Na hrvatskom kulturnom prostoru svećenici katoličke crkve rabili su kao liturgijski jezik osim latinskoga i crkvenoslavenskoga i književni jezik koji je bio oblikovan u skladu s govornim jezikom jednostavnoga puka. Taj je liturgijski jezik nastao u sjeni i na temelju crkvenoslavenskoga i bio je u rimokatoličkom bogoslužju u Hrvata u uporabi stoljećima prije Drugoga vatikanskoga koncila (1962.). Njegovu širenju pogodovala je legenda o sv. Jeronimu koja kaže da je Sveto pismo preveo na jezik dalmatinskih Slavena, tj. Hrvata, i da ga je zapisao glagoljicom, primarnim pismom hrvatskih glagoljaša. Pod utjecajem legende o sv. Jeronimu nastao je i prvi hrvatski tiskani rječnik Fausta Vrančića. U njemu se “dalmatinski” ubraja u najplemenitije europske jezike, prvenstveno zbog pretpostavke da je riječ o materinskom jeziku sv. Jeronima. To je bio začetak hrvatske leksikografije, u vremenu u kojem je prema nalogu Katoličke crkve za misionarske potrebe nastala prva hrvatska gramatika koju je napisao isusovac Bartol Kašić. Takve činjenice pokazuju da se je hrvatski književni jezik starijega doba izgrađivao u skladu sa strujanjima i potrebama zadanih unutar Katoličke crkve i da je hrvatski liturgijski jezik Katoličke crkve ključno obilježio i usmjerio razvoj i nastanak hrvatskoga književnoga jezika.

hrvatski liturgijski jezik; sv. Jeronim; ćirilometodska baština

nije evidentirano