hrvatski

Istarska glazba u putopisnim tekstovima

U putopisu kao primarno nefikcionalnom žanru određenom vjerodostojnim putovanjem subjekta diskursa, autori na temelju raznolikih dojmova koje su sakupili oblikuju sliku nekoga kraja u određenom trenutku. Stoga se putopisni tekst može promatrati kao izvor za etnološka istraživanja i kulturološke analize. Promatrajući putopise kao tekstove koji dokumentiraju kulturološke promjene u odabranim djelima stranih (Ch. Yriarte, H. Waitzbauer) i domaćih autora (M. Balota, M. Laginja, F. Horvat Kiš), analiziraju se segmenti koji se odnose na glazbu i glazbenu kulturu u Istri. Istarska je glazba specifična jer predstavlja primjer arhaičnog netemperiranog izraza i stoga je vrijedno provjeriti pretpostavku da će toj temi domaći i strani putopisci pristupiti s posebnim interesom. Naročito je razmotreno u kojoj su mjeri putopisci obraćali pozornost na glazbeni segment istarske kulture, bilo da se radi o usmenom stvaralaštvu ili o umjetničkom glazbenom izričaju. Iz analize putopisnih tekstova koji u sebi sadrže informacije o instrumentima, sviranju i pjevanju, proizlazi zaključak da strani i domaći autori prepoznaju u prvom redu značajke tradicijske glazbene baštine. Pri tome, strani se putopisci zadovoljavaju time da opisuju i evidentiraju posebnosti istarskog glazbenog izričaja, dok domaći autori emotivnije pišu o glazbi, naročito dokumentirajući riječi pojedinih usmenih pjesama. Ovi su zaključci očekivani, u prvom redu stoga što je Istra pretežno ruralni prostor u kojem dominira tradicija pa je u takvo okruženje umjetnička glazba teže mogla prodrijeti, a osim toga, društveno- političke prilike u Istri utjecale su na to da se hrvatsko stanovništvo trudilo očuvati svoj identitet u svim segmentima kulture, pa tako i u glazbi.

putopis; tradicija; istarska kultura; usmene pjesme; glazba

nije evidentirano