Nalazite se na CroRIS probnoj okolini. Ovdje evidentirani podaci neće biti pohranjeni u Informacijskom sustavu znanosti RH. Ako je ovo greška, CroRIS produkcijskoj okolini moguće je pristupi putem poveznice www.croris.hr
izvor podataka: crosbi !

Uloga i značenje (studija) povijesti u Strossmayerovu djelu (CROSBI ID 231121)

Prilog u časopisu | stručni rad

Galović, Tomislav Uloga i značenje (studija) povijesti u Strossmayerovu djelu // Godišnjak Ogranka Matice hrvatske Nova Gradiška, 16 (2016), 124-132

Podaci o odgovornosti

Galović, Tomislav

hrvatski

Uloga i značenje (studija) povijesti u Strossmayerovu djelu

Veliko i kompleksno djelo bosansko-đakovačkog i srijemskog biskupa Josipa Jurja Strossmayera (1815. – 1905.) – ugrađeno u temelje kulture, umjetnosti i znanosti hrvatskoga naroda ogleda se u nizu kapitalnih ostvarenja od kojih je sasvim dovoljno spomenuti samo Akademiju (1861.) i moderno Sveučilište (1874.). Stoga ono i danas zavrjeđuje ponovnu valorizaciju te potiče na promišljanja i različita propitivanja. Iako je o biskupu puno toga izgovoreno i napisano, i to s različitih pozicija, od glorifikacije do minorizacije (da ne uporabimo neki teži izraz), njega ne može nitko ozbiljan zaobići ili preskočiti u povijesti dugoga 19. stoljeća, ali ni danas. Stoga ovdje želimo naglasak staviti svega na jedan, ali bitan segment Strossmayerova djelovanja i to onaj vezan uz shvaćanje važnosti odnosno uloge i značenja studija povijesti u njegovu idejnom, crkvenom, političkom i prosvjetiteljskom radu. S druge pak strane naravski povijest je shvaćao teološki – kao povijest spasenja: ''Dokle god je povjest povjest, i dokle god nama u njoj i po njoj Bog sam sbori i govori…'' (Glasnik Biskupija Bosanske i Sriemske 3/1885). Pod studijem povijesti ovdje ponajprije podrazumijevamo tri procesa: a) prikupljanje i publiciranje povijesnih izvora, b) analiza i sinteza dotičnoga, tj. važnost proučavanja povijesti te c) poticanje naobrazbe na polju povijesti. Povijesne znanosti kako unutar Akademije tako i unutar Sveučilišta imaju fundamentalno značenje. Dovoljno je stoga samo podsjetiti se da je prvi predsjednik Akademije bio povjesničar Franjo Rački (1828. – 1894.) – i da je prvi rektor modrenog Sveučilišta također bio povjesničar Matija Mesić (1826. – 1878.) ; a usto obojica svećenici te najbliži suradnici biskupa Strossmayera. U svome poznatom govoru o potrebi akademije znanosti i sveučilišta u Zagrebu, održanom na 9. sjednici Sabora Trojedne Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, 29. travnja 1861. godine, Strossmayer je rekao: ''Akademija znanostih predpostavlja po mom mnienju sveučilište. U akademiji znanostih sve struke znanja čovječanskoga u višjem znamenovanju zastupane biti moraju. Mudroslovje, philologija, pravoslovje, prirodoslovje sa svimi ogranci svojimi, bogoslovje, slovoslovje, povjestnica itd. itd. – te posebno naglasio činjenicu da onaj tko zna – ''da je u Zagrebu sjedište akademije znanostih, nimalo dvojit neće, da je tu ujedno i sjedište sveučilišta ; – odnosno – tako su te dvie ideje, ta dva zavoda jedan s drugim uzko spojena'' (Izabrani književni i politički spisi I., 2005.). U tome djelovanju Strossmayeru je ključna osoba, i to od izrazita povjerenja, bio i ostao Franjo Rački. No, ne treba smetnuti i činjenicu da se i sam Strossmayer kao teolog itekako bavio studijem povijesti – kako prilikom izrade svoje doktorske disertacije u Beču: De schismate Graecorum cum praecipuo ad primatum Romani Pontificis respectu (O grčkoj šizmi s posebnim osvrtom na primat Rimskoga biskupa), tako još i više u brojnim svojim tekstovima i okružnicama kojima je tumačio različita zbivanja ili važne ličnosti iz povijesti, napose one vezane uz misiju svete Braće Konstantina-Ćirila i Metoda, uopće uz ćirilometodsko-glagoljsku baštinu (Stj. Damjanović, M. Lukić). Okružen povjesničarima – komunicirao i s brojnim inozemnim povjesničarima (Václav Svatopluk Štulc, Konstantin Jireček i dr.) iako ih je zapravo dobar dio bio u granicama Monarhije. Rački je tu bio spona i inspirator, ali – da se tako izrazimo – i filter. O shvaćanju povijesti i historiografije Strossmayer je jednom zgodom – vezano uz svojatanje Svete Braće od Istočne crkve – oštro zapisao da u tome nema: ''ni zdrave kritike u rasudjivanju vjerodostojnosti povjestničkih izvora, ni dovoljna oštroumlja u crpenju svete i neporočne istine iz svih povjestničkih vrela'' (Glasnik Biskupija Bosanske i Sriemske 2/1883). No, krenimo redom. U pogledu a) prikupljanje i publiciranje povijesnih izvora u 19. stoljeću pionirsku je ulogu na sebe preuzeo utemeljitelj i osnivač moderne hrvatske historiografije Ivan Kukuljević Sakcinski (1816. – 1889.). Naime, objava arhivskoga gradiva bila je, dakako, uvjetovana razvitkom tiskarstva pa su do danas sve velike historiografije radile na publiciranju takve građe, napose one od nacionalnog značenja. Tako Kukuljević osniva Družtvo za pověstnicu jugoslavensku (1850.) te ubrzo pokreće i časopis pod naslovom Arkiv za pověstnicu jugoslavensku (objavljeno 12 svezaka u 24 godine izlaženja, od 1851. do 1875). Objavljuje i diplomatičke zbirke: Jura Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae u tri sveska (1861. i 1862.) i dr. U svome poslu nije smetnuo brigu i s isprava pisanih na hrvatskom jeziku (glagoljicom, ćirilicom, latinicom) koje objavljuje u glasovitoj zbirci Acta Croatica – Listine hrvatske (1863.). No, s kolikom je mukom ponajprije financijske naravi Kukuljević bio suočen u svome radu dovoljno govori činjenica intenziteta publiciranja njegovih kapitalnih djela koja su osim znanstveno-stručnog imala izrazitu pragmatičku funkciju. Trebalo je na temelju povijesti jačati nacionalnu svijest u procesu nacionalne integracije tijekom 19. stoljeća i pridonijeti političkoj borbi za hrvatsku samostalnost. Ovo se sve realiziralo dok je Akademija još bila u osnivačkim povojima. Stoga se s pravom Kukuljevića smatra začetnikom moderne diplomatike u Hrvata, a njegov Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske s Dalmacijom i Slavonijom u dva sveska 1874. i 1875. s građom od 503. do 1200. godine kasnije će unutar Akademije dobiti novoga priređivača. No, biskup Strossmayer pomaže Kukuljevićeva izdanja financijski, uvidjevši upravo važnost toga posla. Kasnije daruje i 5.000 forinti za kupnju Kukuljevićeve knjižnice i time udara temelje Akademijinom arhivu i knjižnici. Strossmayer također potiče i financira izdavanje diplomatičke građe – starih spomenika za povijest Južnih Slavena iz Vatikanskog arhiva (Archivio Segreto Vaticano) koji izlaze u redakciji Augustina Theinera (1804. – 1874.) – to su poznata Vetera monumenta Slavorum Meridionalium historiam illustrantia (1863. i 1875.). Međutim, bez institucionalizacije nije se moglo napraviti više nego što je to primjerice uradio Kukuljević. Iz toga razloga u Hrvatskoj u drugoj polovini 19. stoljeća dolazi do osnivanja brojnih ustanova od kojih Akademija zauzima istaknuto mjesto. Tu je ključna osoba opet Franjo Rački. Pod njegovim vodstvom i Strossmayerovom financijskom potporom Akademija kreće u serije izdavanja povijesnih izvora ugledavši se na veliki projekt, i danas aktivan, Monumenta Germaniae historica (Njemački povijesni spomenici) s 5 temeljnih serija (I. Scriptores, II. Leges, III. Diplomata, IV. Epistolae, V. Antiquitates) i posebnom skupinom ostalih izdanja (Varia, tj. ''Weitere Reihen'') i časopisa. Tako izdavanje povijesnih vrela postaje jedan od temeljnih zadataka Akademije. Iako je prvotno bilo zamišljeno da se svi povijesni izvori publiciraju u okviru Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium – Spomenici koji se odnose na povijest Južnih Slavena (od 1868. –), koja je pak bila zamišljena u 4 serije (I. Scriptores, II. Leges et statuta, III. Comitia, IV. Codex diplomaticus), od toga je iznimka bila napravljena u slučaju Diplomatičkog zbornika koji je zbog svoje važnosti bio izdvojen u zasebnu seriju Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae – Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, a još prije toga također je za Leges et statuta (Statuti i zakoni) učinjeno isto u formi Monumenta historico-iuridica Slavorum Meridionalium – Povijesno-pravni spomenici Južnih Slavena (od 1877. –). Godine 1884. formira se i Odbor za izdavanje historijskih i juridičkih spomenika. Izravni pak prethodnici Diplomatičkom zborniku bili su Kukuljevićev Codex diplomaticus u izdanju Družtva za jugoslavensku povjest i starine unutar Monumenta historica Slavorum Meridionalium – Povjestni spomenici Južnih Slavenah te Documenta historiae Chroaticae periodum antiquam illustrantia (Najstarije isprave hrvatske povijesti, 1877.) Franje Račkoga u izdanju Akademijine serije Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium. Rački u osobi Tadije Smičiklasa (1843. – 1914.) pronalazi ''izvršitelja najvažnije Akademijine zadaće – prikupljanja i izdavanja diplomatičke građe'' (M. Matijević Sokol). Tako Smičiklas, ali deset godina nakon smrti Račkoga sa suradnicima započinje veliku seriju Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae – Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, koja se naziva i „Smičiklasov kodeks“. Iza svega ovoga Strossmayer u potpunosti stoji te materijalno podupire razumijevajući upravo važnost prikupljanja i publiciranja povijesnih vrela. S druge pak strane biskup u Smičiklasu također pronalazi odanog suradnika – ali nitko na prijateljskoj osnovi nije mogao zamijeniti Račkoga! U drugom pak razdoblju b) analiza i sinteza dotičnoga, tj. važnost proučavanja povijesti, izravno je potaknuto radom Akademije i njezinih članova. To je bila dakle druga faza koja je zapravo išla ukorak s razvojem hrvatske historiografije i njezinim poznastvenjenjem u 19. stoljeću. To je razdoblje eruditsko-genetičke historije kod nas. Vrijedni radovi izlaze na stranicama Akademijinih periodičnih publikacija, a potpisuju ih Matija Mesić, Šime Ljubić, Ivan Krstitelj Tkalčić, Natko Nodilo, Franjo Rački, Tadija Smičiklas, Vjekoslav Klaić, Ferdo Šišić i dr. Citirat ćemo biskupove riječi: ''Narodna je knjiga i glavni plod duha svakoga naroda i glavno pomicalo njegova razvitka, pače u nesretnih okolnosti javnoga života jedino sidro, koje ga od propasti čuva'' (u pismu banu Josipu Šokčeviću, 1860., u: 150 godina Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti 1861. – 2011.). Važno je spomenuti da se biskup Strossmayer itekako opirao različitim utjecajima s kojima se htjelo Akademiju staviti pod državni nadzor. Završni korak u cjelovitom shvaćanju studija povijesti bilo je c) poticanje naobrazbe na polju povijesti. Doduše, Strossmayer je svojevremeno planirao otvorenje sjemeništa u Rimu za bogoslove koji bi unutar svoga studija posebno njegovali ćirilometodsku baštinu. No, o toga se odustalo. ''Misliti i pisati o svetim našim apoštolima Cirilu i Metodu – kaže Strossmayer – znači misliti i pisati o samoj svetoj vjeri u crkvi božjoj medju Slavenima, jer su sveti Ciril i Metoda prvi sjeme rieči božje medju Slavenima posijali i znojem apoštolskoga svoga lica i djelovanja natapali. Pače oni su prvi sa svetom vjerom i pismo i knjigu u sredinu Slavena unijeli i tiem svakoj prosvjeti i duševnom napretku temelj položili'' (Glasnik Biskupija Bosanske i Sriemske 3/1885). Također – treba to naglasiti – s pravom je Strossmayer isticao našu latinsko-glagoljsku baštinu i tradiciju kao hrvatsku posebnost, a time i kao dio sveukupne europske kulture. Iz već spomenutog govora o potrebi akademije znanosti i sveučilišta u Zagrebu razabiru se Strossmayerova nastojanja: da se putem akademije znanostih u pomoć priteče narodnome obrazovanju, narodnoj knjizi našoj, koja je doslje pod uplivom raznih nepovoljnih okolnostih samo životarila i tako rekuć kukavila ; da se narodu našemu ujamči sretnija i slavnija budućnost ; dužni smo napokon i slavnom gradu Zagrebu u sredini našoj utemeljiti sveučilište. Iako je upravo na Strossmayerov poticaj Hrvatski sabor godine 1861. donio zakonsku osnovu o Sveučilištu u Zagrebu tek je za svoga boravka u Zagrebu 1869. car i kralj Franjo Josip I. potpisao zakonski članak koji je pak 5. siječnja 1874. sankcioniran. Temeljem je toga 19. listopada 1874. godine svečano otvoreno moderno sveučilište u Zagrebu pod imenom Kraljevsko sveučilište Franje Josipa I. u čijem su sastavu tri fakulteta: Filozofički (Mudroslovni/Filozofski), Bogoslovni i Pravo- i državoslovni (Pravni) dok je predviđeni Medicinski osnovan tek 1917. godine. Od šest katedri na Filozofskom/Mudroslovnom fakultetu dvije su bile historičke: katedra za narodnu povijest na čelu s Matijom Mesićem i katedra za opću povijest na čelu s Natkom Nodilom (1834. – 1912.). Nastava se održavala – kako to piše M. Gross – u duhu Rankeovih seminara. Važnost domovinskog studija dobro se može osjetiti u biskupovim riječima: ''Tkogod je učio te (teološke) nauke na tuđem jeziku, pak poslije morao propovijedati puku, zna koliko ga je truda i muke to stalo upravo stoga što ga škola nije jur privikla našem jeziku. Ja barem ispovijedam da sam s te strane osobite muke oćutio i pretrpio'' (Korespondencija Rački – Strossmayer III, 1930.). Prisjetimo se da u trenutku utemeljena Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti Strossmayer polaže ukupno 57.000 forinti za osnutak sveučilišta ''smatrajući da se samo prosvjetom stiže do slobode'' (J. Bratulić). *** Zaključno možemo kazati – kao što je to već u literaturi dobro apostrofirano – da je Strossmayerovo široko polje djelovanja bilo ponajprije inspirirano bogatom poviješću njegovih biskupija Đakovačke ili Bosanske i Srijemske, a na čijem je čelu bio čak 55 godina – od 1850. do 1905. (A. Šuljak). Iako mu je životni motom bio: Sve za vjeru i za domovinu! – na Strossmayerovom grobu u kripti prvostolnice sv. Petra u Đakovu uklesano stoji: Aedifacotr ecclesiae – no, on je i: Aedificator historiae et historiographiae Croaticae.

povijest; historiografija; Josip Juraj Strossmayer (1815. – 1905.)

Tekst izlaganja održanog na simpoziju 200. obljetnica rođenja biskupa Josipa Jurja Strossmayera, utemeljitelja i pokrovitelja Akademije, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 27. X. 2015.

engleski

The role and significance of history in Strossmayer’s work

nije evidentirano

history; historiography; Josip Juraj Strossmayer (1815–1905)

nije evidentirano

Podaci o izdanju

16

2016.

124-132

objavljeno

1845-0040

Povezanost rada

nije evidentirano