hrvatski

Isječci iz života - Stari Grad na otoku Hvaru (1914.-1941.)

U gospodarstvu Staroga Grada u razdoblju 1914.-1941. prevladava poljodjelstvo, u kojemu vinova loza još uvijek ostaje najdominantnija poljoprivredna kultura, ali zbog neizvjesne prodaje i niskih cijena vinu evidentan je pad proizvodnje, a time i manji broj površina pod vinogradima u odnosu na prethodno razdoblje druge polovice 19. stoljeća. Istodobno, agrarnom reformom razvlašten je posjednički sloj koji je svojim prostranim obiteljskim kućama, odijevanjem, obrazovanjem kao i manirama u javnom životu dobio epitet gradske gospode. Paralelno s time, Stari Grad početkom 20. stoljeća ostao je bez vlastite flote teretnih jedrenjaka, rapidnog broja smanjenja pomoraca i gašenja dvaju brodogradilišta. Time prostrana starogradska luka, ukupne dužine 536 metara i 24.480 metara četvornih operativne obale, tek je djelomično bila iskorištena u dijelu Nove rive koji je služio za parobrodarski promet i povezivao Stari Grad sa Splitom i ostalim dalmatinskim lukama. Fotografije iz međuratnoga razdoblja najčešće ukazuju na praznu starogradsku luku s ribarskim brodovima. Lučki promet, kako po broju brodova tako i po tonaži uvezene i izvezene robe, također bilježi pad u međuratnome razdoblju, što će vidno pojačati i osjećaj otočne izoliranosti. Promjene su osjetili svi društveni slojevi jer gašenjem tradicionalnih gospodarskih djelatnosti brodarenja na jedra, pomorske trgovine i brodogradnje, kao i obrađivanje vinograda na granici rentabilnosti zbog niskih cijena i otežanoga plasmana na vanjska tržišta, dovelo je do općega osiromašenja stanovništva. Turistička djelatnost, kao nova gospodarska djelatnost, u Starome Gradu nema zamah kao u susjednoj Jelsi ili Hvaru. Otvoren je tek jedan pansion i nekoliko gostionica, a kronično su nedostajali veći smještajni kapaciteti za prihvat gostiju. Zbog toga je „Društvo za poljepšavanje i unapređenje Staroga Grada“ svoje aktivnosti usmjerilo u pravcu stvaranja povoljnijih uvjeta za razvoj turističke djelatnosti, od pošumljavanja neposredne okolice, podizanja kupališta na Bonju, uređenja šetališta i naposljetku izdavanja prvoga turističkog vodiča za Stari Grad. Nedostatak vlastita kapitala vidno se odrazio i na investiranje u gradu u međuratnom razdoblju, kojega prati višegodišnja realizacija gradskog kupališta i nedovršenost Ubožnog doma, kao i dugoročna kreditna zaduženja zbog elektrifikacije grada. U međuratnome razdoblju društvo se politički raslojavalo. Prekretnicu donose lokalni izbori godine 1935. na kojima je pobijedila Hrvatska seljačka stranka i tako zaključila razdoblje vladanja prorežimske općinske uprave. Kulturni život u gradu bio je intenzivan i raznolik zahvaljujući brojnim mjesnim društvima i entuzijazmu njihovih članova, posebice Pjevačkom tamburaškom društvu Hektorović koje organizira bogatu kazališnu djelatnost ili Narodnoj glazbi s brojnim koncertima i prigodnim nastupima. U ovome razdoblju nastala je također i kultna opereta Pisma iz Pajiza maestra Nikole Martinisa. Glavni protagonisti i nositelji kulturnih zbivanja u gradu upravo su zanatlije i obrtnici. Njihova brojnost i raznolikost, posebice u Srinjoj koli, Ploči i Staroj obali, bili su razlog svakodnevne fluktuacije stanovništva s obzirom na njihovu uslužnu djelatnost, ali i nezaboravna okupljanja Starograđana u pojedinim radnjama. Nekadašnja odvojena muška i ženska škola objedinjena je u zajedničku mješovitu školu godine 1924., a početkom dvadesetih godina osnovana je u gradu Građanska škola. U ovom se razdoblju nastavljaju depopulacijski procesi u Starome Gradu, iseljavanje iz grada i dalje se intenzivno odvija, tako je broj stanovnika godine 1931. pao na 1.941, što je izravna posljedica nemogućnosti ostvarivanja egzistencije u ovome otočnome gradu.

Stari Grad ; otok Hvar ; povijest svakodnevice ; mikrohistorija ; 1914.-1941. g.

Pogovor knjige napisao je akademik Nikša Stančić