hrvatski

Kipar Rudolf Valdec: Život i djelo (1872. – 1929.)

Knjiga obrađuje cjelokupan život i kiparstvo Rudolfa Valdeca, do sada nedovoljno i ne sasvim relevantno obrađen u hrvatskoj znanstvenoj kunsthistoričarskoj historiografiji. Rezultat je višegodišnjeg istraživanja i postavljanja svih kiparevih djela stvorenih za života u korice knjige. Knjiga prije svega ima namjeru ispraviti svojevrsnu nepravdu da je Valdec zapostavljen kao prvi hrvatski moderni kipar, uz Roberta Frangeša Mihanovića, koji je u samim počecima hrvatske moderne stvorio i hrvatsku modernističku paradigmu. U uvodu kao prvom poglavlju iznose se razlozi potrebe istraživanja života i rada Rudolfa Valdeca, nakana prikazivanja dosad nedovoljno istraženo djelovanje ovoga kipara. Izlažu se ciljevi istraživanja, određivanje i analiza korpusa, postojeća istraženost i dosadašnja recepcija i prezentacija radova Rudolfa Valdeca, faktografski Valdecov opus i kiparski kontekst njegova nastanka, da bi na kraju uvodnog poglavlja bila obrazložena struktura teksta. U drugom poglavlju iznosi se biografija Rudolfa Valdeca. Rođen je u Krapini 8. ožujka 1872., a umro u Zagrebu 1. veljače 1929. godine. U tom poglavlju iznosi se arhivskim dokumentima potkrijepljena Obiteljska anamneza, kiparevo školovanje u Zagrebu na Obrtnoj školi te nastavak školovanja u Beču i Münchenu. Svi podaci o djetinjstvu, mladosti i školovanju detaljno su potkrijepljeni nizom dokumentacije istražene u zagrebačkim arhivima, te arhivima bečke i minhenske akademije. Treće poglavlje detaljno analizira kontekst u kojemu nastaje secesijski dio Valdecovih skulptura, burne i žučljive polemike u hrvatskoj javnosti podijeljene na pobornike i protivnike secesije kao novoga modernog stila u razdoblju od 1895. do početka Prvoga svjetskog rata 1914. godine. Četvrto poglavlje analizira na temelju istraženih onodobnih likovnih kritika i arhivskih fotografija najranije Valdecove radove, kako se poglavlje i naslovljava, od kojih su većina nestali, pa ih se analizira na temelju tekstova i fotografija. Radi se o nekoliko djela izlaganih na Milenijskoj izložbi u Budimpešti godine 1896., kao i o tri reljefa s prikazima Apolona, zamišljenih za zabate Umjetničkoga paviljona netom pristiglog s budimpeštanske izložbe u Zagreb. U petom poglavlju naslovljenom ''Rani radovi'' analiziraju se antologijski reljefe hrvatskog modernog kiparstva, a to su Ljubav sestra smrti, Marija Magdalena i Memento mori. Šesto je poglavlje naslovljeno ''Velike izložbe na kojima je Rudolf Valdec izlagao s ostalim umjetnicima''. U detalje su opisani uvjeti, organizacija, izlagači i izložena djela na već spomenutoj Milenijskoj izložbi u Budimpešti 1896., u Kopenhagenu 1897., na Hrvatskom Salonu 1898., u Sankt Petersburgu i Moskvi 1899./1900., na Svjetskoj izložbi u Parizu 1900. i na izložbi ''Društva hrvatskih umjetnika'' u Pragu 1903. godine. Navode se sve te izložbe jer je Valdec, osim što je izlagao svoje radove, živo sudjelovao u organizaciji izložaba kao tajnik ''Društva hrvatskih umjetnika'', priklonivši se Bukovčevoj struji, odcjepljenoj od Kršnjavijevoga ''Društva umjetnosti''. Sedmo i osmo poglavlje posvećeno je odnosu i radovima koje je Valdec radio i posvećivao dvojici visokih crkvenih prelata. Sedmo poglavlje nosi naslov ''Valdec i dr. Franjo Rački'', a osmo ''Valdec i biskup Josip Juraj Strossmayer''. Potanko se opisuju, analiziraju i interpretiraju četiri portreta Račkija i nadgrobni spomenik u arkadama na zagrebačkom groblju Mirogoj, kao i spomenik u Fužinama, te skice za nikada ostvaren zagrebački spomenik. Isto tako u detalje se analizira i interpretira osam portreta, nadgrobni spomenik u kripti đakovačke katedrale, posmrtna maska i mnogobrojne skice za također nikada realizirane a planirane spomenike Strossmayeru za Zagreb i Osijek. U poglavlju o Strossmayeru nalazi se golema količina dosada nikada znanih i objavljenih arhivskih i literarnih podataka o razlozima neostvarenosti ovih spomenika te se donosi teza kako bi bili - kao i nerealizirani spomenici Vatroslavu Jagiću u Varaždinu i bugarskom generalu Radku Hadži Dimitrievu u Slivnu - inovativni u novoj koncepciji spomeničke plastike. Deveto poglavlje naslovljeno je ''Javni spomenici''. U njima se analiziraju spomenici pjesniku Antunu Nemčiću u Križevcima, pjesniku Dragutinu Domjaniću u Adamovcu kod Sesveta, herme Ivana Kukuljevića – Sakcinskog i Ivana Mažuranića na zagrebačkom Zrinjevcu, Ferdi Livadiću i Ljudevitu Šmidhenu u Samoboru, Dositeju Obradoviću u Beogradu i spomenik bugarskome vojvodi generalu Radku Hadži Dimitrievu u Slivnu, nerealiziranom zbog početka Prvoga svjetskog rata. Deseto poglavlje naslovljeno je ''Konjanički spomenici kralju Petru I. Oslobodiocu u Velikom Bečkereku i u Bijeljini''. Ovdje je iznesena minuciozna analiza 1. konjaničkog spomenika kralju Petru I. Velikom Oslobodiocu u Velikom Bečkereku (danas Zrenjanin) iz godine 1924., kao i drugog koncipiranog i modeliranog za Bijeljinu, dvije godine kasnije, 1926. U arhivima se nalazi pregršt skica, pisama i osobnih kiparevih bilježaka, kao dragocjen izvor podataka za analizu, uz popratne financijske zavrzlame oko lijevanja spomenika koje u konačnici rješava sud. Važan doprinos ovoga poglavlja komparativna je analiza s (mogućim) utjecajima na Valdecova kompozicijska rješenja s onodobnim već postojećim konjaničkim spomenicima u Beču, Krakowu, Pragu i Zagrebu (Fernkorn). Jedanaesto poglavlje pod naslovom ''Nadgrobni spomenici'' precizno i nadahnuto analizira nadgrobne spomenike Stjepanu Miletiću u arkadama zagrebačkog groblja Mirogoj, Arko i Kugli, potom nadgrobni spomenik pjesniku Silviju Strahimiru Kranjčeviću na koševskom groblju u Sarajevu, opatu Mati Straci u Zemunu i djevojkama Nadi Tomić i Smiljki Pribičević u Beogradu. Kritički odnos prisutan je prema radovima koje je Valdec radio izravno po napucima ''budućega'' pokojnika: tako se u kvalitetne radove ubraja nadgrobni spomenik biskupa Strossmayera u kripti đakovačke katedrale, a u loše nadgrobni spomenik Stjepana Miletića na Mirogoju, s konkretnim argumentima za tvrdnje u analizi. Dvanaesto poglavlje posvećeno je analizi mnogobrojnih Valdecovih portreta. Dijele se na ''Portrete u punoj plastici'' i na ''Reljefne portrete na plaketama''. To su redom analize portreta u punoj plastici: Janka Grahora, banice grofice Margite Khuen Héderváry, kralja Petra I., njegove supruge kraljice Zorke, crnogorskoga kralja Nikole I., dr. Ise Kršnjavija, Ivana Viteza Trnskog, Šime Mazzure, Miše Dimitrijevića (''Čika Mišo''), Ferde pl. Mixicha, Vladimira Lunačeka (''Cave criticum''), Antuna Cuvaja i Oskara Weiszmayera, Stjepana Miletića, Antuna Gustava Matoša te posmrtne maske Stjepana Radića. Od ''Reljefnih portreta na plaketama'' slijede analize portreta Zmaja Jovana Jovanovića, Kaethy Sonntag, Augusta Šenoe te cara i kralja Franje Josipa I. Trinaesto poglavlje naslovljeno ''Plakete i medalje'' analizira kronološkim redom sljedeće medalje i plakete: Plaketa Casino, Plaketa varaždinske Ulanske pukovnije, Plakete kralja Nikole i kraljice Milene, Antuna Cuvaja, Rade Gerbe, dr. Mile Starčevića, Portret – plaketa grofa Miroslava Kulmera, Masonska plaketa i Masonski čekići, Plaketa kralja Aleksandra Karađorđevića i kraljice Marije Hohenzollern, Plaketa obitelji Hermann, Plaketa dr. Vatroslava Jagića i medalje ''Narod za svoje nemoćnike''. U ovome poglavlju, osim formalne i ikonografske analize, te kao i u prethodnim poglavljima portreta, donosi se minuciozna psihološka analiza portretiranih osoba, sa svim podacima o njima, a posebno se ističe iznimno detaljna erudicijska analiza masonstva kroz analizu masonske plakete i čekića. Četrnaesto poglavlje naslovljeno je ''Arhitektonska plastika. Alegorije.''. U ovome poglavlju nalazi se niz arhitektonskih dekorativnih skulptura Rudolfa Valdeca, izvedenih većinom u dogovoru s arhitektima Leom Hӧnisbergom i Julijem Deutschom s kojima je godinama surađivao. Od 1896. do 1922. Valdec je modelirao arhitektonske skulpture za gotovo sve banke otvorene u Zagrebu u tom razdoblju. Navedimo redom zgrade za koje je Valdec modelirao i najčešće u umjetni kamen izlio skulpture: Krilati genij na Bukovčevoj kući, na Tomislavovom trgu br. 18., Alegorijski kipovi ''Šumar'' i ''Lovac'' na vrhu zgrade ''Hrvatskog šumarskog društva'' u ulici Ljudevita Vukotinovića br. 2, Alegorije Slikarstva i Kiparstva na ulazu u Umjetnički paviljon, Trgovačko - obrtna Komora (pročelje muzejske palače, danas Etnografski muzej, Mažuranićev trg broj 14), i Alegorije Trgovine i Obrta na zgradi Trgovačko – obrtne komore (Trg Maršala Tita broj 8), Poslovno – stambena zgrada Hrvatsko – slavonske zemaljske hipotekarne banke, Alegorije Industrije i Trgovine na kući Edmunda Kolmara na Trgu bana Josipa Jelačića br. 7 u Zagrebu (danas sjedište Kluba književnika), Pet skulptura alegorija i tri ovalna reljefa na Poslovno – stambenoj zgradi glavne podružnice Austrougarske banke u Jurišićevoj ulici 17 (ugao Jurišićeve i Palmotićeve ulice), Pet parova ženskih figura i grupa od dva dječaka na zgradi Hrvatske slavonske zemaljske centralne štedionice na uglu Gundulićeve ulice i Ilice 25, Alegorije Trgovine i Industrije na zgradi Hrvatske banke u Preobraženskoj ulici br. 4, reljef na južnom zabatu Nacionalne i sveučilišne knjižnice (danas Državni arhiv), Dvije figure i putti s kasetama na Zanatlijskom domu na Britanskom trgu br. 5 u Zagrebu, Osam figura, alegorija na zgradi Jugoslavenske (Hrvatske zemaljske) banke, danas Croatia osiguranja (Industrija, Trgovina, Ribarstvo, Umjetni obrt, Stočarstvo, Poljodjelstvo, Rudarstvo i Šumarstvo) i Dvanaest vaza na trgu Franje Josipa I. (danas trg kralja Tomislava). Analize svih navedenih arhitektonskih alegorija izdašne su i precizne te potkrijepljene izvornim arhivskim tekstovima ugovora. Petnaesto poglavlje naslovljeno je ''Reljefi - ostale alegorije: alegorije rijeka i planina, alegorije privrede i reljef ''Pjevač naroda moga''. U ovome poglavlju analiziraju se do sada nikada analizirani i objavljeni, osam alegorijskih reljefa rijeka i planina te pet reljefa s prizorima alegorija privrede. Analiza ide u smjeru simboličkog i metaforičkog karaktera ovih reljefa te se obrazlaže njihov smisao i značenje unutar secesijsko – simbolističkog razdoblja i privatni subjektivni umjetnikov svjetonazor kojeg se vidi kao glavnog pokretača kipareva umjetničkog htijenja. Također pažnju plijeni analiza reljefa ''Pjevač moga naroda'' koje Valdec modelira za srpskog fizičara Mihajla Pupina za posjete New Yorku, gdje je Pupin živio i predavao na Columbia University. Ističu se i analize tri reljefa iz Gliptoteke HAZU, s profilnim prikazima u punoj figuri svetih Elizabete, Roka i Sebastijana. Iznosi se teza da su figure ovih troje svetaca zaštitnika od kuge bile namijenjene za zabate Sanatorija za plućne bolesti i tuberkulozu Brestovac. Šesnaesto poglavlje posvećeno je analizi tri ''Slobodno stojeće skulpture komornih dimenzija'' kako je i poglavlje naslovljeno. Radi se o skulpturama Krilato žensko poprsje (Sfinga), Trenkov pandur i Atlas. Sedamnaesto poglavlje naslovljeno je ''Izgubljeni radovi – skice''. U ovome poglavlju iznosi se, opisuje, analizira i interpretira niz Valdecovih izgubljenih djela koja u svojem znanstvenom istraživanju pronalazi. Drži se da je pronalazak tih djela iznimno važan u potvrdi rezultata metodološkog pristupa materiji, i da su značajan doprinos upotpunjavanju i zaokruživanju cjelokupnog kiparskog opusa. Iznose se izgubljeni Valdecovi portreti spominjani u tisku, zatim radovi koji su evidentirani na fotografijama iz Ostavštine Valdec u Arhivu za likovne umjetnosti HAZU, i traga se za mogućim postojanjem radova koji se spominju u pronađenim ugovorima. Nalazi se fotografija s reljefom ''Borba za dušu'', interpretira je se i smješta u kontekst secesijskog formalnog i ikonografskog repertoara. Također, to se posebno odnosi na ugovore za nadgrobni spomenik glumcu Zvonimiru Strmcu, reljef za Medicinski fakultet, varijanta skice za nadgrobni spomenik Stjepanu Miletiću, skicu za nadgrobni spomenik supruzi Mirka Hermanna, osječkog trgovca i velikog meštra osječke masonske lože ''Budnost'', i skice za nekoliko nadgrobnih spomenika, vratnice portala, škropionicu, tri dječja portreta i reljef s modelirana četiri akta. Osamnaesto i devetnaesto posvećeno je odnosu kipara Rudolfa Valdeca s još dvije značajne osobe u njegovom životu. Prvo analizira odnos Valdeca s vršnjakom mu, kolegom i suputnikom u školovanju i kasnijem stvaranju temelja hrvatskog modernog kiparstva, Robertom Frangešom – Mihanovićom. U sljedećem poglavlju analizira se delikatni odnos s Isom Kršnjavijem, najmoćnijim čovjekom hrvatske kulture i obrazovanja u razdoblju Valdecovog i Frangešovog formiranja kao kipara, jer im je ovaj stipendijama i narudžbama to izravno omogućio. Dvadeseto poglavlje naslovljeno je ''Valdecov pedagoški rad''. Od proljeća godine 1908. Valdec postaje profesorom na godinu dana ranije osnovanoj ''Višoj privremenoj školi za umjetnost i umjetnički obrt'', današnjoj Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Predavao je ''Dekorativno kiparstvo'' i ''Anatomiju čovjeka''. Sa svojim šogorom slikarom Belom Csikos – Sesijom sastavio je i prvi ''Anatomski atlas'' po njemačkim atlasima, za potrebe studiranja njihovih studenata. Do smrti 1. veljače 1929. Rudolf Valdec je predavao na Akademiji, odgojivši niz budućih hrvatskih kipara. Talentirani Ferdo Ćus je poginuo već početkom Prvoga svjetskog rata, a studenti su mu među ostalima bili i Davorin Hotko te prva hrvatska akademski obrazovana kiparica Ludmila Wudsedalek, poznatija kao Mila Vod. Dvadesetprvo poglavlje pod naslovom ''Zaključna razmatranja'' na 16 stranica teksta rezimira analiziranu građu, donosi zaključke, potvrđuje teze, među kojima se ističu demantiranje autorstva Valdecu portreta Matoša i prvog poznatog portreta Strossmayera, te čitanje reljefa na južnome zabatu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u masonskome ključu, kao i niz drugih teza. Donosi se zaključak kako kipar nikada nije prešao s realističkoga i naturalističkog stila na kakav drugi, jer pragmatičan kakav je bio radi po napucima naručitelja ali i po svojemu nahođenju, no uvijek u gabaritima ukusa publike, javnosti i naručitelja prihvatljivoj oblikotvornoj stilizaciji. To redovito znači realizam i naturalizam prikaza, a nakon secesijske faze (1897. – 1914.) do kraja života ostaje dosljedan realizmu i naturalizmu, što zbog rečenoga ukusa, što zbog njemu prihvatljive pedagoške doktrine profesora mu s minhenske Akademije, Syriusa Eberlea. Quien iznosi svoje teze i otkrića kao nove znanstveno relevantne činjenice, i uvjerljivo ih obrazlaže. Nakon svakog pojedinačnoga djela analiziranog u pojedinačnim poglavljima u međusobnoj analizi radova, kao i u komparativnoj analizi s istorodnom europskom plastikom u završnim poglavljima naslovljenim ''Odlike…'' i/ili ''Stilske značajke…'' rezimiraju se rezultati pojedinačnih analiza, donose zaključci, svrstavajući, kvalificirajući i klasificirajući skulpture u skupine po njihovim karakteristikama. Ujedno se donosi i teza o realizmu i naturalizmu kao osobnom stilskom kiparevom opredjeljenju, u kojemu nikada nije prekoračio u impresionizam, što se na primjeru Matoševog portreta za kojega se dokazuje da nije Valdecov, a desetljećima se smatralo. Iznosi se cijeli niz vrsnih analiza odnosa secesije i simbolizma te se donose uvjerljivi zaključci i definicije o njihovoj istodobnoj istorodnosti i različitosti. Također, iznose se razlozi Valdecovog permanentnog ''zaglavljivanja'' u okvirima realizma i naturalizma kao osnovnim odrednicama stila njegovog cjelokupnog životnog opusa. Knjiga je podijeljena na slijedeća poglavlja: Uvod ; Biografija ; Kontekst kiparskog stvaranja Rudolfa Valdeca. Secesija – ''za'' i ''protiv''. Polemike u hrvatskoj kulturi. ''Stari'' i ''mladi'' (''novi''). Tradicija i moderna. ''Internacionalna'' i ''narodna'' umjetnost ; Najraniji radovi ; Rani radovi ; Velike izložbe na kojima je Rudolf Valdec izlagao s drugim hrvatskim umjetnicima ; Rudolf Valdec i dr. Franjo Rački ; Rudolf Valdec i biskup Josip Juraj Strossmayer ; Javni spomenici ; Konjanički spomenici kralju Petru I. Velikom Oslobodiocu u Velikom Bečkereku i u Bijeljini ; Nadgrobni spomenici ; Portreti: Portreti u punoj plastici i Reljefni portreti na plaketama ; Plakete i medalje ; Arhitektonska plastika. Alegorije ; Reljefi – ostale alegorije. Alegorije rijeka i planina i privrede te reljefi ''Pjevač naroda moga'', ''Sveta Elizabeta'', ''Sveti Rok'' i ''Sveti Sebastijan'' ; Slobodnostojeće skulpture komornih dimenzija ; Izgubljeni radovi – skice ; Odnos Valdec – Robert Frangeš – Mihanović ; Odnos Valdec – dr. Iso Kršnjavi ; Valdecov pedagoški rad i Zaključna razmatranja. Na kraju su Sažetak, Summary, Dodatak – dokumentacija, Valdecov životopis, Boravak u Americi 1912. – 1914., Sudjelovanje na izložbama, Katalog djela, Popis važnije bibliografije, Popis literature, Popis ilustracija, Arhivski izvori, Kazalo imena i O autoru. Maja S. Franković, Jedno desetljeće, autori: Branko Franceschi, Enes Quien i Mikica Maštrović, F & F, art editions, MMSU, Rijeka, 2007. ISBN 978-953-95892-0-0 (F & F) ISBN 978-953-6501-57-1 (MMSU) 111 stranica Opseg teksta (Enes Quien): 12 kartica, broj znakova 21 600 Mjesto objavljivanja: A2 Odgovorni urednici: Marko Franković i Branko Francecshi (MMSU) Monografija o grafičkom opusu nastalom u desetljeću od 1995. do 2006. godine riječke akademske grafičarke Maje Smokvine Franković rezimirana je od strane trojice likovnih kritičara. Branko Franceschi piše poglavlje „Nova grafika“, dr.sc. Enes Quien piše o crnim grafikama i crtežima poglavlje pod naslovom „Crno je boja“, a Mikica Maštrović piše poglavlje pod naslovom „Knjige – objekti ili grafičke skulpture“. Knjiga se sastoji još od sljedećih poglavlja: Kronologija ; Nagrade i priznanja ; Samostalne izložbe ; Kolektivne izložbe ; Izbor iz bibliografije ; Grafičke mape ; Bibliofilska izdanja i Javne zbirke. Sva tri autora esejistički su dali ne samo presjek, nego i dubinsku analizu tehničkih i kreativnih inovativnih momenata koje je grafičarka Maja S. Franković razvijala desetljećima i pozicionirali je kao ne samo jednu od najkreativnijih hrvatskih grafičarki danas, nego je postavili kao eksperimentalno najživlju, tehnički najdotjeraniju i kreativno najpotentniju umjetnicu jedne tradicionalne discipline koju ponovno uzdiže do vrhunaca njezinih mogućnosti.

Ključne riječi: kipar Rudolf Valdec; životopis; rani radovi; portreti; spomenici; nadgrobni spomenici; konjanički spomenici; medalje i plakete; reljefi; masonstvo; arhitektonska dekorativna plastika; izgubljeni radovi; glina; gips; umjetni kamen

nije evidentirano