engleski

Razvojni integrirani kurikulum u umjetničkim područjima

Namjera ove znanstvene monografije zasigurno je usmjerena praćenju razvoja suvremenog doba okarakteriziranog brojnim nesagledivim i teško uhvatljivim znanstvenim, tehničkim i društvenim promjenama. S obzirom da institucije odgoja i obrazovanja postaju značajna poluga razvoja jedne zemlje, pretpostavlja se da bi ih trebalo organizirati tako da mogu pratiti sve promjene svoga vanjskog i unutrašnjeg okruženja. Ovu misiju institucije obrazovanja mogu ostvariti novim definiranjem i redefiniranjem temeljnih činitelja nastavnog procesa, s fokusom na promjenu paradigmi: od stare u novu paradigmu, a suodnos i integriranost kao sredstvo. To zahtijeva drugačiju, otvoreniju i fleksibilniju organizaciju kurikuluma nastavnog procesa, a u ovom slučaju riječ je o promjeni perspektiva u umjetničkom području odgoja i obrazovanja. Nadalje, želi se problematizirati područje nastave i proces odgoja i obrazovanja u umjetničkim područjima, kao i nedostatak međusobne komparativnosti i komplementarnosti. Jedan je od razloga jest do sada nedovoljno istražena problematika, iscjepkanost ili nepovezanost umjetničkih sadržaja, kao i nedostizanje viših razina psihološke, kulturno-umjetničke i duhovne dimenzije. Važno je potaknuti potrebu da se promijeni dosadašnja podijeljenost zatvorenog predmetnog tipa poučavanja umjetničkih predmeta u pravcu aktivnih i kreativnih metoda poučavanja, koje će suodnosom objedinjavati više predmeta iz umjetničkog područja. Nije namjera ove znanstvene monografije stvoriti program koji će obuhvatiti ponešto iz svakog umjetničkog područja te obvezati učitelje da realiziraju nastavu prema nekim metodičkim uputama – tek onda ne bismo ništa novo napravili, jer to već imamo u obliku dosadašnjeg zatvorenog modela. Upravo suprotno, otvoreni model, pomoću već spomenutog razvojnog integriranog kurikuluma i poli-art modela, zagovara i preporučuje fleksibilnost u određivanju programske orijentacije i koncepcije, u odabiru sadržaja, aktivnosti i metoda poučavanja. Sadržaj polazi od potrebe za razvojem promjena, od tradicionalnog do suvremenog kurikuluma u području umjetnosti i kulture pomoću sustava obrazovanja kao medija i leksika uz koji se, bez sumnje, odgajaju svi naraštaji. Osmišljava se i nudi model u kojem nastavni proces predstavlja proizvod nove paradigme gdje se ne inzistira na rezultatu, koliko u prvi plan stavlja proces do kojeg se dolazi, ne odbacujući posve tradicionalne metode, ali koji postavlja stroge zahtjeve implementacije najsuvremenijih tehnologija, umjetničkog doživljaja, njegovanja motoričko-psihološke sastavnice koristeći estetiku kao vrijednosnu metodu i instrument. Ovim fenomenom jačanja uloge procesa, a ne rezultata ili ishoda, ulazimo u teoriju evaluacijskoga formativnog procesa u odnosu na refleksiju i sumativni evaluacijski proces, za koje znamo da su uzročno povezani. U fazi istraživanja i pilot projekta, koji je implementiran kroz duži vremenski period, nazvan Poli-art model s modulima potpisan od istog autora, inzistira se da svi sudjeluju u pružanju i prihvaćanju umjetničkih sadržaja uz stalno razvijanje, njegovanje i razotkrivanje interesa, sklonosti, smisla i ljubavi prema umjetnosti i umjetničkom stvaralaštvu, jer pravo na doživljaj imaju svi. Ni jedna umjetnost nije zatvorena u sebe niti je privilegij pojedinca. Stoga, ovu prirodnu otvorenost i veliku moć koju umjetnost posjeduje, treba usmjeravati i razvijati prema multikulturalnosti i multidisciplinarnosti, koje bi ponudile prijeko potrebnu širinu, interes i mogućnost izbora. Poli-art se nameće sa svojim modulima kao sastavni i neobavezni dio razvojnog integriranog kurikuluma i zalaže se za preispitivanje, redefiniranje postojećeg, te za holističko osmišljavanje, interpretaciju i sagledavanje svih mogućih promjena u kurikulumu umjetničkog područja odgoja i obrazovanja. Često se pitamo jesu li kreativni koncepti glazbene, likovne i ostalih umjetnosti zaista tako bliski. Poslužimo se primjerom operne predstave u kojoj se spoj likovne umjetnosti, scenografije, riječi, glume i glazbe stavlja u odnos doživljaja, spoznaje, zaključivanja, uspoređivanja i kritičkoga razmišljanja gledaoca. Mogli bismo govoriti o novom pojmu ili poli-kognitivnosti, gdje se već nazire ideja o poli-artu, pri čemu se znanje, baš kao i razumijevanje, integriranje, analiza, sinteza i evaluacija, proširuju na niz aspekata interdisciplinarne i multidisciplinarne sfere. Povezivanje sadržaja u umjetnosti ne smije zanemariti i zapostaviti autonomnost bilo koje umjetnosti. Interdisciplinarne veze se uzajamno prirodno nadopunjavaju, a ne zamjenjuju, bez posezanja u teoretska i stručna objašnjenja drugih umjetnosti, bez pokušaja da na sve moguće načine pronađemo veze tamo gdje ih ni nema. Umjetnost, kao i poruka koja proizlazi iz umjetničkog djela, obogaćuju i humaniziraju ljudsku stvarnost, provociraju čovjekovu maštu, dotiču i njegovu podsvijest. Potiču nas na transkulturnu i transvremensku komunikaciju, budeći u primatelju estetski doživljavaj. Je li moguće uspoređivati staviti umjetnost u kontekst multidisciplinarnog s multidimenzionalnim? Naime, kao što je povezivanje više disciplina (predmeta, sadržaja…) svojstveno multidisciplinarnosti, tako je čovjeku svojstvena multidimenzionalnost. Složene jedinice, poput ljudskog bića ili društva, multidimenzionalne su. Tako je ljudsko biće istodobno biološko, psihičko, socijalno, kulturno, afektivno, racionalno... Društvo sadrži povijesne, ekonomske, sociološke i vjerske dimenzije. Ne samo da nije moguće izdvojiti jedan dio iz cjeline, nego niti same dijelove jedne od drugih. Kako promatramo suodnos dijelova u odnosu na cjelinu, tako možemo promatrati interakciju znanosti u odnosu na umjetnost i obratno. Monografija objedinjuje i na jednom mjestu obrađuje poglavlja koja govore o umjetnosti, o estetici umjetnosti glazbe?, psihologiji glazbe, metodičkim pristupima, razvojnoj komponenti kurikuluma, likovnosti, o jeziku i književnosti, kreativnosti pokreta, plesne kulture, a najvažnije, govori o mladim osobama i njihovoj komunikaciji s umjetnošću, koja je na prvom mjestu sastavni dio potrebe za ravnomjernim razvojem mlade osobe. Riječ je o sadržaju koji mladu osobu stavlja u prvi plan, oslobađa je nagomilanih i pretrpanih sadržaja u udžbenicima, ali i prekomjernom suvremenom informatičkom tehnologijom. Osim područja glazbe, monografija proširuje mogućnosti suodnosa glazbe s drugim područjima u umjetnosti, koji se isključivo gradi na interesu i sklonosti same mlade osobe, kreativnosti učitelja - odgajatelja, zainteresiranosti roditelja kao partnera u procesu. Proces suodnosa među predmetima ili područjima nije strogo određen niti je metodička uputa, nego otvorenost prema razvoju doživljajne komponente, jer će svaka od umjetnosti dati doprinos te pojačati interes i doživljaj u mlade osobe. Monografija polazi od analize kurikuluma umjetničke edukacije nekih europskih zemalja u usporedbi s ostvarivanjem ciljeva strategije nacionalnog okvirnog kurikuluma, te najavljene Cjelovite reforme kurikuluma i mnogih prije najavljivanih reformi i strategija koje su se, s vremena na vrijeme, pojavljivale u Republici Hrvatskoj. Ističe se potreba za odgovornošću kod pokušaja da se nastavnički studiji okrenu prema kvalitetnijoj edukaciji i osposobljavanju studenata s kurikulumskim ciklusima, s naglaskom na kurikulumski način planiranja, što nazivamo "razvoj kurikuluma" (curriculum development). To podrazumijeva napuštanje tradicionalnih planova i zastarijelih programa u korist razvoja suvremenih kurikulumskih sastavnica. Dakle, ovdje govorimo o "zahtjevu" za "interdisciplinarnim" povezivanjem u nekoj novoj paradigmi, o trajnoj potrebi edukacije o umjetnosti, s razvojnom i pragmatičnom komponentom, kako bi se zadovoljili zahtjevi koji vode prema tome da se umjetničko djelo doživi kao univerzalna vrijednosna kategorije. Pritom ćemo posebnu pozornost posvetiti suvremenim multikulturalnim/interkulturalnim, zatim intermedijalnim poticajima za osviještenim raspravama o spoznajnoj i doživljajnoj vrijednosti interdisciplinarnosti /multidisciplinarnosti /transdisciplinarnosti u integriranom umjetničkom području. U tom pogledu, može se reći da ulazimo u područje filozofije, što nam nije namjera, ali je ne možemo u potpunosti izbjeći, jer je potrebna kontinuirana kritička misao prema "rascjepkanosti" spoznaja, doživljaja i drugih osjećaja koji proizlaze iz tvorbenih i izražajnih sredstava umjetnosti kao fenomena. Iz gore navedenog vidljivo je kako procesi modernizacije dovode sve više do sukcesivnog nastajanja i nestajanja (pod)kulturnih raznovrsnosti, ali i do kulturnog ujednačavanja. Iako se proces kulturnog ujednačavanja sve više širi pod utjecajem racionalizacije, tehnizacije, formalizacije, standardizacije, unifikacije i depersonalizacije, to ne znači da kultura i umjetnost potpuno gube svoje stvaralačko obilježje.

umjetnost; integracija; obrazovanje; djete; razvoj; kurikulum

nije evidentirano