hrvatski

Analitička filozofija religije. Glavni pravci i autori

Nakana je ove knjige upoznati zainteresirano čitateljstvo sa suvremenim pravcima i najznačajnijim autorima „analitičke filozofije religije“. Autor donosi pregled razvoja analitičke filozofije religije, kontekst nastanka svakog od relevantnijih pravaca, prikaz pozicije glavnog predstavnika pojedine „škole“, kao i opsežan kritički osvrt u kojem ukazuje na glavne poteškoće i nedorečenosti. Konačno, nastoji se izvidjeti u kojoj je mjeri analitička filozofija religije relevantna za vjerničku praksu, kao i kršćansku teologiju. Na tome tragu, „nulto“ poglavlje pod naslovom „Filozofija religije u kontekstu analitičke filozofije“ donosi pojašnjenje osnovnih pojmova kao i skicu povijesnog prikaza nastanka filozofije religije kao zasebne discipline počevši od logičkog pozitivizma pa do najnovijih trendova. Prvo poglavlje donosi pregled i kritičku analizu „reformirane epistemologije“, jednog od najznačajnijih pravaca u suvremenoj filozofiji religije. Glavni je predstavnik Alvin Plantinga, na čijoj se misli i temelji prikaz ove religijsko-filozofijske pozicije. Reformirana epistemologija derivira svoje glavne uvide iz kršćanske reformirane tradicije, osobito od Jeana Calvina i njegove ideje o „sensus divinitatis“ – hipotetskog osjetila za božansko koje se nalazi u svim ljudima. Središnja je teza kako je teističko vjerovanje „pravo temeljno vjerovanje“: odnosno, racionalno je prihvatiti vjerovanje u Boga bez da ga se prihvati na temelju nekog drugog vjerovanja ili prijedloga. Poradi „sensusa divinitatisa“, potpuno je unutar vjernikovih intelektualnih prava vjerovati u Boga. To znači da teistički vjernik ne potrebuje valjane argumente za postojanje Boga da bi bio racionalan. Iduće poglavlje obrađuje „probabilističku naravnu teologiju“ Richarda Swinburnea. Swinburne zastupa „kumulativni“ pristup dokazima za Božju opstojnost: iako su pojedini dokazi, uzeti pojedinačno, nedostatni, oni, uzeti zajedno, dobivaju novu plauzibilnost, te kumulativno čine, prema Swinburneu, poprilično „dobro opravdan“ i „vjerojatan“ argument u korist teizma. Teistička hipoteza („Postoji osobni Bog koji je svijet stvorio i koji ga uzdržava.“) predstava najviše zadovoljavajuće tumačenje činjenice da postoji kozmos i red u njemu (prirodni zakoni), da postoje ljudska bića i da posjeduju slobodnu volju kao i to sa su neki pojedinci imali religijska iskustva i doživljavali „čudesa“. Treće poglavlje („Filozofija religije na tragu Wittgensteina - Dewi Zephaniah Phillips“) kritički je prikaz religijsko-filozofijske misli D. Z. Phillipsa, autora kojeg smatraju vodećim predstavnikom wittgensteinijanske filozofije religije. Wittgenstein, iako se nije sustavno bavio religijom, jest ponudio novi i originalni uvid u prirodu religijskih vjerovanja i religijskog jezika, što je dovelo do artikuliranja „wittgensteinijanskog pristupa“ u filozofiji religije. Prema Phillipsu, kako bi mogli filozofijski ispravno pristupiti religiji, moramo se okrenuti Wittgensteinovom konceptu „dubinske gramatike“ koji inzistira kako je za razumijevanje onoga što se može reći o pojedinom konceptu, moramo uzeti u obzir kontekst u kojem je koncept korišten. Filozofija religije, znači, nastoji razumjeti i pojasniti gramatiku religijskih vjerovanja, odnosno ona istražuje religijske koncepte u onome kontekstu iz kojeg oni sami deriviraju vlastiti smisao. Kako bi to bilo moguće, „kriterij smislenosti religijskih koncepata“ mora se iznaći unutar religije sâme, a, prema Phillipsu, neuspjeh da se to uvidi nužno vodi u nesporazum i krivo shvaćanje fenomena religije. Četvrto poglavlje obrađuje „pluralističku filozofiju religije“ kroz nauk njezinog glavnog predstavnika Johna Hicka. Naime, sve do 20. stoljeća filozofijsko je tematiziranje religije na Zapadu bilo zaokupljeno religijskim konceptima koji su proizlazili iz judeo-kršćanske ili eventualno islamske tradicije. No, danas je jasno kako filozofija religije ne bi trebala biti omeđena teologijskim i konfesionalnim granicama, te kako bi morala, u svojem konstituiranju, uzeti u obzir najširi mogući spektar religijskih tradicija i fenomena. Pritom se kao jedan od centralnih problema pokazuje upravo pluralizam religija: može li filozofija religije ravnopravno pristupiti svih religijskim tradicijama i ponuditi zadovoljavajuću analizu? Polazeći od tog problema, John Hick, želi dati jednu novu „interpretaciju religije“ i to ograničavajući je od kako naturalističkih tako i konfesionalnih interpretacija. Naziva je „filozofijom religijskog pluralizma“ te je smješta u širi kontekst filozofije religije, nastojeći pritom uvažiti fenomen religije u „pluralizmu njegovih formi“. Takva „pluralistička hipoteza“ želi biti prihvatljiva „globalno-mislećim vjernicima svih tradicija“. Iduće, peto poglavlje, nastoji prikazati i kritički se osvrnuti na „teologijski ne-realizam“, koji se danas profilirao kao jedan od najintrigantnijih pravaca u suvremenoj filozofiji religije anglosaksonskog govornog područja. „Teologijski ne-realizam“ pokušava „de-objektivizirati“, „internalizirati“ i „autonomizirati“ religijske doktrine. „Ne-realistička filozofija religije“ prije svega je povezana s djelima Dona Cupitta profesora filozofije religije na Cambridgeu, koji u svojim brojnim spisima nastoji „spasiti“ religiju u današnjem religiozno indiferentnom svijetu i to promovirajući „neobjektivnu“ ideju Boga. Prema Cupittu, „Bog“ nije apsolutno biće koje opstoji neovisno od nas samih, već predstavlja uprisutnjenje religijskog zahtjeva i cilja izrečeno u mitskoj formi. U kontekstu današnjeg vremena, to je, prema ne-realizmu, jedina moguća „reinterpretacija“ religije ukoliko nam je istinski stalo do autonomije čovjeka. Šesto poglavlje obrađuje najrecentniji razvoj u analitičkom tematiziranju religije: „feminističku filozofiju religije“, polazeći od autorice koja je prva napisala sustavnu monografiju o toj temi – Pameli Sue Anderson. Riječ je o pristupu filozofiji religije koji postavlja feministička pitanja o religijskim tekstovima, tradicijama i praksama s težnjom kritiziranja, redefiniranja i rekonstruiranja cijeloga područja (ne samo analitičke) filozofije religije u svjetlu rodnih studija. Anderson polazi od uvida rodnih studija, socijalne teorije i hermeneutike. Prvotni je impuls da se eliminira spolna i rodna nejednakost koja je prisutna u religijskim tradicijama. Ona propituje ustaljene analitičke teme poput racionalnosti religijskih vjerovanja, te nastoji pokazati kako nije moguće ostvariti nekakav „neutralni pogled“ s obzirom na religiju, već je u filozofiranje o religiji nužno uključiti i ženske aspekte poput „čežnje“ i „uživljavanja u živote marginaliziranih drugih“. Konkretno, u filozofijski je diskurs o religiji potrebno unijeti i specifično žensko iskustvo. Zaključni osvrt, pod naslovom „Umjesto zaključka – analitička filozofija religije s obzirom na vjerničku praksu i kršćansku teologiju“, nastoji sumirati dosege analitičke filozofije religije, te ukazati na neka otvorena pitanja koja se dotiču relevantnosti ove filozofije za konkretnu vjerničku praksu kao i njezin odnos spram kršćanske teologije.

analitička filozofija religije; reformirana epistemologija; probabilistička naravna teologija; Pluralistička filozofija religije; Wittgensteinijanska filozofija religije; Ne-reralistička filozofija religije; feministička filozofija religije

nije evidentirano