hrvatski

Vodič za interkulturalno učenje

Monografija započinje teorijskom analizom pojmova interkulturalizma i multikulturalizma s posebnim osvrtom na interkulturalizam koji se interdisciplinarno razmatra sa stajališta različitih disciplina. Interkulturalizam se određuje kao politika uzajamnog razumijevanja, poznavanja, prihvaćanja, međuovisnosti i ravnopravne razmjene različitih jezika, kultura i tradicija. Značaj interkulturalizma ogleda se prije svega u priznavanju čovjeka i njegove ličnosti, kulture i civilizacije, ali i u svakom dijalogu s drugim i drukčijim koji pridonosi obostranom razumijevanju i uvažavanju. Interkulturalizam je (ili bi trebao biti) jedno od važnih načela odgojno-obrazovne akcije u kulturno pluralnom društvu, naglašavajući pri tome važnost različitih kultura koje pridonose ne samo obogaćivanju društvene okoline već i školske kulture potičući upoznavanje, razumijevanje i poštovanje drukčijih stilova života i svjetonazora te razvoj interkulturalne osjetljivosti. Isto tako, interkulturalizam pridonosi otvorenosti prema drugim kulturama, razvoju interkulturalnih sposobnosti, kao što su opažanje i sagledavanje problema iz perspektive drugog, sposobnost suočavanja s nejasnim i složenim situacijama u društvu, ali i razvoj vještina, uključujući verbalnu i neverbalnu komunikaciju, kritičko, kreativno razmišljanje i interakciju. Poglavlje završava konstatacijom da za razumijevanje drugih i drukčijih nije dovoljan samo susret s njima već i kvalitetno znanje o njima, tj. potrebne su određene interkulturalne kompetencije. Poglavlje Problemski aspekti etno- antropološkog pristupa interkulturalizmu: odabrani primjeri ponajprije analizira odnos termina interkulturalizam i etno- antropologije kroz nekoliko paradigmatskih primjera iz međunarodne i domaće povijesti ove discipline. Klasični autori i teme njihovih istraživanja poput Bronislawa Malinowskog ili Margaret Mead nezaobilazni su jer označavaju „rođenje moderne socijalne antropologije“ kao i kanonizaciju terenskih istraživanja u kojima etno-antropolozi dolaze u izravan odnos sa subjektima istraživanja. S intenzifikacijom migrantskih praksi, zajednice koje su nekada proučavane izvan europskog ili američkog kontinenta danas bivaju više ili manje integrirane u zapadnjačka društva s nizom, za lokalitete u kojima obitavaju, prijepornih kulturnih i vjerskih odnosno „tradicijskih“ praksi poput ženskih genitalnih mutilacija ili islamskoga vela koji su posljednjih godina bili temom žustrih rasprava o njihovoj opravdanosti, a kulminirale su pokušajima zakonskih regulacija. Također, kada se govori o multikulturalizmu/interkulturalizmu obično se pod njima razumijeva niz praksi upisanih u identitete onih koji su na određeno područje imigrirali. No, što je s onim tradicijskim praksama koje se, poglavito u medijima, definiraju okrutnima, barbarskima, a sastavnim su dijelom domaćega tradicijskog repertoara poput siće vola na otoku Korčuli u mjestu Pupnat? Te prakse i reakcije na njih u najmanju ruku pokazuju koliko je „egzotika“ sastavnim dijelom i domaćeg nasljeđa. Klasni aspekt interkulturalizma analizira se u posljednjem potpoglavlju na primjeru jedne od prvih etnografskih studija obrazovnog sustava u Velikoj Britaniji – knjige Paula Willisa „Learning to Labor. How working class kids get working class jobs“. S jedne strane ona je osjetljiv instrumentarij za detektiranje niza mogućih nijansi u suodnosu „dviju kultura“ – radničke i školske na primjeru momaka koji pripadaju objema, ali teže jednoj. S druge, cijeli niz velebnih pojmova i paradigmi kao što su proizvodnja, obrazovanje, marksizam itd. kroz etnografsko istraživanje bivaju spušteni na svakodnevnu empirijsku razinu i „fiksirani“ u konkretnim odnosima, stavovima i promišljanjima onih koji se s njima moraju nositi i čije značenje neprestano reproduciraju. Nakon analize temeljnih pojmova interkulturalizma i multikulturalizma te problemskog aspekta etno-antropološkog pristupa interkulturalizmu slijedi poglavlje koje govori o značaju interkulturalnog odgoja i obrazovanja u pripremi svih onih pojedinaca koji se nađu u odnosu s drugim i drukčijima, ali i u drukčijem kulturnom okruženju, za život u demokratskom i pluralističkom društvu. Naime, interkulturalni odgoj pažnju prije svega posvećuje čovjeku i zamisli boljeg i humanijeg društva jer je to odgoj za mir i razvoj, odgoj za demokratski suživot i ljudska prava. Posebna karakteristika interkulturalnog odgoja je odgoj stavova, sposobnosti, osjećaja, načina postojanja i ophođenja s osobom kulturno različitom, drukčijom od nas. Biti interkulturalno odgojen znači komunicirati, ali i slušati drugog i drukčijeg. No, ništa manje bitan nije interkulturalni odgoj u školi čiji cilj ne bi smio biti isključivo u znanju već u potrazi za njim, a težište poučavanja umjesto sadržaja trebali bi biti ishodi. Proces učenja za interkulturalizam treba temeljiti na zajedničkoj društvenoj odgovornosti i cjelovitom ljudskom razvoju jer učenje da živimo s drugim i drukčijim u današnjem svijetu, zahtijeva svijest o ljudskim pravima i njihovo poštovanje te odgovornost na lokalnoj, nacionalnoj i globalnoj razini. Poglavlje Interkulturalna dimenzija građanskog odgoja i obrazovanja ističe važnost cjeloživotnog odgoja i obrazovanja koji sve više postaje potreba suvremenoga društva. Mlade ljude treba osposobiti obrazovanjem kako bi postali samostalni i odgovorni za svoje postupke, mlade koji će znati riješiti zadatke koje im donose zahtjevi suvremenoga društva. Činjenica je da pojedinac koji uživa pravo na obrazovanje može razvijati vještine potrebne za sudjelovanje u političkom, društvenom, gospodarskom i kulturnom životu zajednice. Glavna svrha odgoja i obrazovanja za ljudska prava jest upoznati učenike s kategorijama općih ljudskih prava te s načelima i instrumentima njihove zaštite na lokalnoj, nacionalnoj i međunarodnoj razini. Učenici stječu znanje o ljudskim pravima, razvijaju sposobnosti i vještine za promicanje i zaštitu ljudskih prava te prihvaćaju prosocijalno ponašanje kako bi mogli živjeti u ljudskim pravima. Posebna područja odgoja i obrazovanja (građanski odgoj i obrazovanje, interkulturalni odgoj i obrazovanje, odgoj i obrazovanje za mir, odgoj i obrazovanje za snošljivost, globalni odgoj i obrazovanje te odgoj i obrazovanje za razvoj) posljednjih se godina sve više razvijaju, kako u Europi tako i u Republici Hrvatskoj. Njima se promiče i ideja ljudskoga dostojanstva, ljudskih prava i sloboda, jednakosti i odgovornosti. Građanski odgoj i obrazovanje u Republici Hrvatskoj u ovoj se monografiji promatra kao dio kurikuluma građanskoga odgoja i obrazovanja, i to kroz interkulturalnu (međukulturnu) dimenziju Programa međupredmetnih i interdisciplinarnih sadržaja građanskog odgoja i obrazovanja za osnovne i srednje škole (MZOS, 2014). Promjenama u sklopu Cjelovite kurikularne reforme u Republici Hrvatskoj trebao bi se uspostaviti usklađen i učinkovit sustav odgoja i obrazovanja kroz cjelovite sadržajne i strukturne aspekte, a izradom suvremenoga kurikuluma Građanskoga odgoja i obrazovanja uputiti na važnost interdisciplinarnog provođenja interkulturalne dimenzije u odgoju i obrazovanju. Istraživački dio znanstvene monografije donosi prikaz kvalitativne analize zastupljenosti interkulturalizma, ljudskih prava i građanstva u učiteljskim/ nastavničkim studijskim programima na preddiplomskim i diplomskim studijima sveučilišta u Hrvatskoj, te rezultate ispitivanja među studentima učiteljskih/nastavničkih fakulteta u Istri i Primorsko-goranskoj županiji te nastavnicima srednjih škola u Istri. Cilj ispitivanja bio je ispitati i utvrditi stupanj poznavanja temeljnih karakteristika interkulturalnog odgoja i obrazovanja, razinu etnocentrizma i etnorelativizma, mišljenje studenata i nastavnika o poželjnim interkulturalnim kompetencijama učitelja/nastavnika za rad u kulturno pluralnim razredima, u kojoj mjeri interkulturalno obra- zovanje pridonosi razvoju pojedinih kompetencija kod studenata i učenika, na koji bi se način interkulturalizam mogao provoditi u osnovnoj i srednjoj školi, u sklopu kojih bi se kolegija na fakultetu i nastavnih predmeta u školi najbolje mogli realizirati sadržaji iz područja interkulturalnog odgoja i obrazovanja te koje su najčešće prepreke u provođenju interkulturalnog odgo- ja i obrazovanja u srednjoj školi. Istraživanjem su ukupno obuhvaćena 304 studenta pulskog i riječkog sveučilišta, te 457 srednjoškolskih nastavnika Istarske županije. S obzirom na provedenu analizu zastupljenosti kolegija iz područja interkulturalizma, ljudskih prava i građanstva u studijskim programima nastavničkoga smjera i u integriranom učiteljskom sveučilišnom studiju inicijalnoga obrazovanja učitelja/nastavnika na sveučilištima u Republici Hrvatskoj, može se zaključiti da je većina kolegija iz tih područja zastupljena u inicijalnom obrazovanju učitelja/nastavnika. Ipak, s obzirom na status kolegija, ECTS opterećenje, razinu studija na kojoj se realiziraju i ishode tih kolegija, postoji velika razlika i neujednačenost među sveučilištima u njihovoj provedbi. Sve to upućuje na potrebu za konsenzusom na razini hrvatskoga odgojno-obrazovnog sustava i sustavno provođenje tih područja u inicijalnom obrazovanju učitelja/nastavnika. Na temelju dobivenih rezultata empirijskim istraživanjem među studentima i srednjoškolskim nastavnicima može se zaključiti da i studenti i nastavnici posjeduju temelj- na znanja o bitnim karakteristikama interkulturalnog odgoja i obrazovanja. Studenti posjeduju zadovoljavajuću razinu interkulturalne osjetljivosti, dok rezultati o poželjnim kompetencijama nastavnika za rad u kulturno pluralnim razredima pokazuju da su i studenti i nastavnici u prosjeku vrlo visoko vrednovali sve ponuđene kompetencije. Prema mišljenju studenata, najpoželjnije kompetencije nastavnika su „razumijevanje ključnih pojmova“, „sposobnost obrade društveno osjetljivih tema“, „vještine timskog rada“, dok nastavnici smatraju poželjnima „komunikacijske vještine“, „otvorenost za različite kulture (interkulturalna osjetljivost)“ i „vještine nenasilnog rješavanja sukoba“. Što se tiče poželjnih oblika (načina) provođenja interkulturalizma u osnovnoj i srednjoj školi, prema mišljenju studenata i nastavnika, to je „sat razrednika“. Na temelju prikazanih rezultata može se zaključiti da i studenti i nastavnici smatraju kako bi se interkulturalni odgoj i obrazovanje trebao provoditi kako u osnovnoj tako i u srednjoj školi jer bi se upravo na ovim sadržajima mogle steći i razvijati temeljne kompetencije (znanja, vještine i sposobnosti) u komunikaciji, nenasilnom rješavanju sukoba, osjetljivosti za drugoga i drukčijeg, kao i kompetencije važne u borbi protiv stereotipa, predrasuda, diskriminacije i rasizma. Iako je interkulturalizam u Republici Hrvatskoj uveden u Nacionalni okvirni kurikulum za predškolski odgoj i obrazovanje te opće obvezno i srednjoškolsko obrazovanje (MZOS, 2011) kao kurikulumsko načelo, sastavnica međupredmetne teme – Građanskog odgoja i obrazovanja, te u okviru ishoda učenja pojedinih nastavnih predmeta, činjenica je da se malo ili gotovo ništa nije sustavno i planski provodilo, već je sve ostalo na interesu ili dobroj volji pojedinih učitelja/nastavnika. U posljednjem poglavlju Interkulturalna kompetencija analiziraju se dva najčešće citirana i raspravljena pojma u stručno- znanstvenim krugovima i svakodnevnom životu: kompetencija i interkulturalna kompetencija. Iako o njima postoji bezbroj definicija, među stranim i domaćim autorima nije postignut konsenzus o tome što je zapravo kompetencija odnosno interkulturalna kompetencija. Ovisno o području kojem pripadaju pojedini autori i u kojem istražuju postoje različita određenja i definicije pojmova kompetencije i interkulturalne kompetencije. U skladu s tim, ne postoji ni jedinstven stav o dimenzijama i elementima koji određuju interkulturalnu kompetenciju jer dimenzije i elementi koji je određuju ovise o području, djelatnosti i pristupu koje zastupaju pojedini autori. Na temelju provedene analize zaključuje se kako ne postoji općeprihvaćena, jedinstvena definicija o interkulturalnoj kompetenciji. Zaključuje se da bez obzira na broj i vrste dimenzija, elemenata i aspekata tumačenja interkulturalne kompetencije među autorima, njezin bitni cilj trebao bi biti ne toliko u učenju i stjecanju iskustva o svojoj i drugim kulturama, već „u razumijevanju temeljnih načela i načina funkcioniranja kulturno pluralne zajednice, razumijevanju načina na koji kultura oblikuje naše stavove o sebi i drugima, kritičkom osvještavanju etničkih, rasnih, rodnih i drugih čimbenika društvene nejednakosti, diskriminacije i opresije ili, pak, jačanju građanske odgovornosti, solidarnosti i spremnosti na društvenu akciju“ (Spajić-Vrkaš i sur., 2004: 168).

interkulturalizam; interkulturalna kompetencija; interkulturalna osjetljivost; interkulturalni odgoj i obrazovanje; građanski odgoj i obrazovanje

nije evidentirano