hrvatski

Razvoj urbanizma na prostoru rimske provincije Dalmacije na prijelazu iz antike u srednji vijek

U rasponu od kasne antike do srednjeg vijeka prostor istočne obale Jadrana i njegove unutrašnjosti doživio je niz političko- administrativnih reorganizacija koje su trajno utjecale na urbanističku sliku tog prostora, ali i na pojedinačan razvoj gradova i onih elemenata kojiomogućuju jasnu diferencijaciju između urbanog i ruralnog naselja: organizirani ruštveni život s javnim i privatnim, prostorima, reprezentativnim upravnim i vjerskim građevinama, infrastrukturom, komunikacijama, mjestima susreta, proizvodnje i trgovačke razmjene.Premda su se u mnogim gradovima utjecaji antičke planimetrije, primarno iskazane u ortogonalnom sustavu komunikacija, snažno osijećali stoljećima nakon propasti antičke civilizacije, ponegdje i do suvremenog doba, urbana središta naglašenog životnog kontinuiteta bila su izložena čitavom nizu prostorno-strukturalnih transformacija, adaptacija i nove gradnje, počevši upravo s razdobljem kasne antike. Tada se pažnja ponovo usmjerava prema nužnim fortifikacijskim elementima, budući da je opća životna sigurnost postala ključnim faktorom u opstanku pojedinoga grada, ali i širih političkih, teritorijalnih cjelina. U općem padu ekonomske moći novo utvrđivanje gradova uglavnom se svodio na obnovu postojećih obrambenih elemenata, uz dogradnju nekih specifičnih arhitektonskih rješenja kasnoantičke fortifikacijske arhitekture. Osim zidina za urbani razvoj dalmatinskih gradova simptomatičan je razvoj urbanih dominanti – javnih prostora na kojima se isprepliću urbani elementi otvorenoga tipa, odgovarajuća arhitektura i prateći sadržaji: trgovina, razonoda, općenito društvene aktivnosti. Jasno definirana namjenska podjela antičke urbanističke podloge vrlo često kontinuira u karakteru javnog prostora, premda se sadržajno drastično mijenja. U prvom redu uvođenjem kršćanskih sakralnih objekata koji potiskuju većinu poganskih javnih sadržaja, ne samo kultne, već i civilne namjene (termalni sklopovi, teatri). U njima se ponajviše odražava karakter i kultura življenja klasičnog antičkog grada. Takvi su oblici sadržajne, te posljedično prostorno-strukturalne transformacije grada na antičkim osnovama, primarno zastupljeni u obalnim i otočnim gradovima Dalmacije (Tarsatica, Senia, Curicum, Apsorus, Arba, Aenona, Iader, Tragurium) te svakako metropoli provincije Saloni čiji urbanistički razvoj upravo s ranokršćanskom reurbanizacijom V. i VI. stoljeća i trajno završava. Od posebne je važnosti kategorija gradova čiji je postanak u izravnoj vezi s kulturnopovijesnim, odnosno političkim prilikama kasne antike. Te se okolnosti vrlo jasno odražavaju u njihovoj fizionomiji, budući da su im ishodišne cjeline prostorno665 strukturalnog razvoja smještene na strateškim uzvisinama, istaknutim kontrolnim punktovima. Takvi su položaji posebno zaživjeli u ranobizantskoj kastrizaciji istočnog Jadrana. Iz niza utvrda kojima je duž otoka, obale i priobalja za Justinijanove vladavine uspotavljen lanac besprijekorno funkcionalnih utvrđenja izrodila su se u daljnjim razvojnim fazama i posve nova urbana središta, poput Šibenika, vjerojatno i Korčule. U gradu Hvaru na primjer, iste su okolnosti potaknule strukturalni razvoj već dobro učvršćene naseobinske aglomeracije sa svim predispozicijama urbanog naselja. Srodne se okolnosti naslućuju i u razvoju Raguzija, dok se poleogeneza Splita, čije početke također možemo vezati uz prilike kasne antike V. i VI. stoljeća, primarno razmatra u kontekstu napuštanja Salone početkom VII. stoljeća. Neosporno je važan tadašnji dotok novog stanovništva unutar prostora palače koja je već imala jasne konture civilnog naselja. U dubokoj unutrašnjosti provincije, prostoru današnje Bosne i Hercegovine, čija romanizacija i kronološki zaostaje za širenjem rimske kulture u obalnim i priobalnim krajevima, u ekonomskom i strukturalnom smislu razvoj grada ima drugačiji tok. Izravno je vezan uz geomorfološke odlike pretežno brdovitog i planinskog prostora, odnosno uz iskorištavanje njegovih prirodnih rudnih bogatstava. Klasična rimska urbanistička podloga ostvarena je tek u nekolicini gradova. Velike društveno-političke promjene kasne antike unutrašnjosti provincije donose sustavnu kastrizaciju prostora, organizaciju refugija, izvidnica, kontrolnih punktova koji preplavljuju prostor tvoreći vrlo gustu mrežu strateški pozicioniranih utvrđenja. Samo je nekolicina tih položaja u daljnjem povijesnom razvoju ranog i zrelog srednjeg vijeka generirala trajno naseljene aglomeracije koje su u ostvarenju upravnih i društveno-gospodarskih funkcija u srednjem vijeku postala i gradskim središtima.

provincija Dalmacija; urbanizam; transformacije; kasna antika; rani srednji vijek; srednji vijek

nije evidentirano