hrvatski

Svoja, žuđena, nikad zadobivena: Predodžbe Bosne u novijoj hrvatskoj književnosti

Dugotrajna percepcija vlastitog geopolitičkog prostora kao predziđa kršćanstva (Antemurale christianitatis) u hrvatskoj je književnosti povezana s vizijom neprijateljskog, prijetećeg Istoka. Strah od vojne nadmoći, kulturne i religijske različitosti povijesno su utemeljivale diskurzivno stvaranje političke granice prema Bosni. Poimanje Bosne i pripadajućeg stanovništva kao “Turaka” u hrvatskoj se književnosti 19. stoljeća, dosljedno prevladavajućoj ideologiji sveslavenske (kasnije južnoslavenske) uzajamnosti, drastično mijenja, o čemu svjedoče onodobni diskurzivni spomenici jačajućem interesu za “istokrvnu braću drugog vjerozakona”. Teme i prilozi u tadašnjoj književnoj periodici, putopisima (Matije Mažuranića, Ivana Kukuljevića Sakcinskog, Adolfa Vebera Tkalčevića), novelama i romanima (Ksavera Šandora Gjalskoga, Josipa Eugena Tomića) i epici npr. Luke Botića) na novi način koncipiraju granicu vlastitog identiteta prema Bosni. Ubrzano upoznavanje svoga koje je istodobno blisko i posve nepoznato u ovom je slučaju istodobno posljedica nacionalnointegracijske ideologije, ali i orijentalističke čežnje za egzotičnim Drugim. Takav odnos prema Bosni kao svome koji, zbog kulturnih, geografskih, vjerskih ili političkih razloga “još- nije” ili “više-nije” dio podrazumijevane vlastitosti osvjetljava liminalnost polazišnog identiteta. Metodološki, tekst problematizira učinke niza tzv. diskurzivih teorija koje, traženjem slika, predodžbi ili upisanih ideologija, zaobilaze kompleksnost književnog teksta.

hrvatska književnost; predodžbe Bosne; predziđe kršćanstva; Matija Mažuranić; ideologije; identitet; nacija; kritika

nije evidentirano