hrvatski

Jezikoslovni interesi u klasičnoj dubrovačkoj historiografiji

Iako su napori klasičnih dubrovačkih povjesničara od srednjovjekovlja pa do pada Republike početkom XIX. stoljeća bili posvećeni prvenstveno istraživanju političke povijesti, ipak se već pod slojem anala, kronika i popularnih opisa grada mogu pronaći zanimljivi zapisi o jezičnoj kulturi stanovnika i posebnim tradicijama. Vremenom su takvi istraživački interesi povezani s traganjem za političkim identitetom Dubrovnika i pripadnošću njegovih građana, pri čemu tradicionalne obrasce predstavljaju tekstovi koje u XVI. stoljeću potpisuju Ludovik Crijević Tuberon i Mavro Orbini. Međutim, trebalo je čekati do samog sutona Republike dok se nisu pojavili veliki stvaraoci poput Ignjata Đurđevića, Serafina Marije Crijevića i Sebastijana Slade Dolcija. Svojim kritičkim mislima opovrgli su pojedine zablude prethodnika, a istovremeno su širinom erudicije i sustavnim izlaganjem ponudili velik doprinos poznavanju dubrovačke duhovne, kulturne i političke prošlosti, gledano i kroz jezične veze sa susjednim krajevima. Jezikoslovna kultura ponikla na temelju ovih postignuća urodila je zatim odgovarajućim leksikografskim plodovima, kao i novim pristupima dubrovačkoj prošlosti, o čemu svjedoči rad Francesca Marije Appendinija. Po dolasku jednog novog doba dubrovačkoj je kulturi ostalo istaknuto mjesto, zajamčeno i samoprijegornim radom njenih učenih povjesničara.

jezikoslovlje; historiografija; Dubrovačka Republika; Crkva; jezik; identitet

nije evidentirano