hrvatski

Temeljne istine Svetoga pisma (Drugo dopunjeno i prošireno izdanje)

Knjiga je prvenstveno namijenjena podučavanju kršćanskih obraćenika o osnovama kršćanske vjere prije njihovog krštavanja vodom. Namijenjena je također i svima onima koji žele upotpuniti svoja znanja o osnovnim svetopisamskim istinama. Knjiga je podijeljena u četiri dijela. Prvi dio započinje s Deset Božjih zapovijedi, navedenih u Starom zavjetu. Nakon njih slijede Najveća zapovijed, Zlatno pravilo i Nova zapovijed ljubavi, sve odreda izrečene od samoga Gospoda Isusa Krista u Novom zavjetu. Slijedi Gospodnja molitva Oče naš, koju nam je Gospod Isus Krist naložio moliti i koja je zapisana u Matejevom evanđelju 6, 9-13. U prvoj Crkvi, Gospodnja molitva završavala se doksologijom iz Didahea: Jer tvoja je moć i slava u vjekove (8, 2). Apostolska uredba dodala je na početku doksologije riječ kraljevstvo i taj se oblik tradicionalno izgovara u pentekostalnim zajednicama. Apostolsko vjerovanje je najstariji sažetak nauka koji su apostoli od početka navješćivali o Bogu i smatrali da ga svaki kršćanin treba znati izgovoriti prije svog krštenja u vodi. Njime su, kako kaže predaja, podučavali sve Kristove sljedbenike da po njemu svakodnevno žive u obitelji, u svijetu i u crkvenoj zajednici, te ga drugima s radošću i žarom prenose i objavljuju. Zajedničko izgovaranje Apostolskog vjerovanja, još od rane Crkve, doprinosilo je jedinstvu vjerničke zajednice, izgradnje skupne osobnosti, te njihove javne prepoznatljivosti u svijetu u kojem žive. Radi pojave i širenja opasnog krivovjerja tijekom 4. stoljeća, prema kojem Isus Krist nije Bog već samo čovjek, sastali su se nadglednici svih crkava u Niceji, gradiću kod Carigrada. Svecrkveni Sabor je tada osudio krivovjerje te objavio svoj zajednički zaključak da je Isus istovremeno i čovjek i Bog, odnosno da je druga Božanska osoba. Nakon nekog vremena počelo se širiti jedno drugo i slično krivovjerje, koje je naučavalo da Duh Sveti nije Bog. Svecrkveni Sabor se opet sastao, sada u Carigradu, osudio to krivovjerje i objavio da je Duh Sveti treća Božanska osoba. Tako je nastalo Carigradsko– nicejsko vjerovanje, koje predstavlja prošireno Apostolsko vjerovanje. Jednakopravno se izgovara s Apostolskim vjerovanjem. U drugom dijelu knjige nalaze se tekstovi koji su priređeni prema Temeljnim istinama Svetog pisma – o vjeri i nauci Kristove Pentekostne crkve u FNR Jugoslaviji i Standardu kršćanske nauke i prakse za članove mjesne Kristove pentekostne crkve. Pri tome su korištene Izjave temeljnih istina objavljene na internetskim stranicama Skupština Božjih iz SAD-a, a koje govore o osnovama vjere. Treći dio knjige obuhvaća tri važna dokumenta, i to dva su-vremena - Lusannski zavjet i Manilski proglas te jedan patristički, iz razdoblja rane crkve: Didache – Upute apostolske. Lausannski zavjet (ili pakt) je suvremena ispovijed vjere i obećanje različitih i u mnogo čemu raznorodnih evanđeoskih kršćana, koji su unatoč tome međusobno povezani mnogo-brojnim duhovnim nitima, te koji imaju zajedničku viziju i žar za evangelizacijom svijeta. Ovaj zavjet predstavlja iznimno rasprostranjeno i prihvaćeno ispovijedanje vjere u suvremenim evanđeoskim krugovima. Tim zavjetom zajedno i pojedinačno obećajemo Bogu, ljudima i sebi da ćemo molitvom i djelovanjem doprinijeti sveukupnoj evangelizaciji ne samo svijeta već i svog susjedstva, naselja, svog i susjednog naroda, svih i svakog, i sve tako do kraja zemlje. Manilski proglas je određen kao javni manifest opredjeljenja, nakana i motiva u vezi s dvije teme kongresa: naviještanja Krista sve dok ne dođe i poziva Crkvi da donese cjelovito evanđelje svijetu. Proglas u prvome dijelu donosi dvadeset i jednu jezgrovitu izjavu, a u drugome ih dijelu obrazlaže u dvanaest odjeljaka. Tekst proglasa nastavlja se na tekst Laussanskog zavjeta, a oba su predana crkvama i vjernicima na proučavanje, usvajanje i primjenu. Didache su neki ranokršćanski crkveni oci držali toliko važnim tekstom da su ga smatrali gotovo dijelom Svetoga pisma. Sadržajno je najbliži tekstu Matejevog evanđelja u smislu usmene i pisane tradicije. To je tekst koji se ponajviše koristio za vjeronaučne potrebe i odgoj kršćanskih zajednica u prvoj Crkvi. Sastoji se od četiri dijela: Moralni nauk, Bogoslužne upute i molitveni obrasci, Stegovne upute te Eshatološki dio. Iz teksta Didachea može se razabrati i bolje razumjeti vjernička praksa i jednostavnost duhovnog života rane Crkve. Na kraju knjige nalazi se kratki bogoslovni pojmovnik koji sadrži ograničeni broj natuknica potreban onim čitateljima koji su na početku svog upoznavanja s vjerskim naukom.

Sveto pismo ; kršćanska doktrina ; vjerovanje ; život posvećenja

nije evidentirano