hrvatski

Josip Gunčević. Život i djelo

Ime Josipa Gunčevića (1895.-1945.), svećenika Đakovačke i Srijemske biskupije, doktora teologije, katehete i katehetičara, te njegov teorijski i praktični rad u vremenu između dva svjetska rata, poznati su tek malom krugu hrvatskih katehetičara, znanstvenika, svećenika i kulturnih djelatnika. Razlog nepoznavanja je prisilna šutnja za vrijeme komunizma i komunističke Jugoslavije, budući da su Gunčevića, hrvatskog domoljuba i Bogu odanog svećenika, kao neprijatelja naroda Jugoslavije ubili komunisti 1945. godine. Poznate su uglavnom osnovne činjenice iz njegova života, i to samo starijim svećenicima mjesne Crkve. Stoga ovaj rad, slikovito rečeno, nastoji s Josipa Gunčevića skinuti prašinu, vratiti ga iz zaborava i pokazati kako je Đakovačka i Srijemska biskupija imala izrazito veliku crkvenu osobu. Štoviše, ta osoba bila je-prema vlč. Markovcu svećeniku koji je poznavao Josipa Gunčevića-izabrana 1943. godine za biskupa, no Vatikan je povukao bulu o imenovanju. Njegova pak biskupija, cijelo vrijeme komunizma morala je o njemu šutjeti, premda su ga mnogi, čitajući njegove knjige i brošure te njegove znanstvene članke, cijenili i koristili njegov znanstveni opus. Istraživački interes želi odgovoriti zadaći što boljeg rasvjetljenja lika Josipa Gunčevića. Osnovni cilj rada jest istražiti i pokazati kako teorijski, tako i konkretni doprinos Josipa Gunčevića životu Đakovačke i Srijemske biskupije te Crkvi u Hrvata općenito ; a potom istražiti njegov doprinos teologiji, posebice katehetici i pedagogiji između dva svjetska rata. Ovaj rad se dijeli u pet dijelova. U prvom dijelu, u četiri poglavlja, iznose se osnovni biografski podaci, s posebnim osvrtom na njegovu tragičnu smrt. Zatim se ukratko osvrće na njegovu spisateljsku djelatnost te njegov osobni angažman u kulturnim društvima Zemuna i Slavonskog Broda, gradovima u kojima je živio i djelovao. U drugom dijelu, u dva poglavlja, prikazuje se povijesni, društveno-politički i crkveno-religiozni kontekst njegova djelovanja te prisutnost srpskog hegemonizma u školstvu Kraljevine Jugoslavije. Naime, Gunčević nije poput mnogih svojih suvremenika samo ukazivao na prisutnost srpskog hegemonizma, nego je to i uspješno argumentirano dokazivao. Proučavajući spise tadašnjeg Ministarstva prosvjete i prateći promjene nacionalne strukture profesora u srednjim školama na području današnje Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, dokazuje srpsku hegemoniju u školstvu Jugoslavije između dva svjetska rata. U trećem dijelu promatraju se konkretni doprinosi i teološka shvaćanja Josipa Gunčevića na području ekleziologije: Gunčevićevo poimanje ekleziologije, uloga i lik te značenje svećeničkog poziva i Gunčevićevo poimanje ekumenizma. Prvo područje prikazuje Gunčevićevo poimanje ekleziologije pod vidom njena temeljnog poslanja i hijerarhijskog uređenja. To je doba prije II. vatikanskog sabora, vrijeme u kojem se velika pažnja posvećuje hijerarhijskom ustrojstvu Crkve. Drugo područje obrađuje veoma praktične i konkretne pastoralno-eklezijalne teme. S velikom pažnjom i ljubavlju Gunčević piše o liku svećenika, što je sadržaj drugog područja trećeg dijela. Ono je podijeljeno u četiri podnaslova: svećenik i njegovo dostojanstvo, svećenik odgojitelj u vjeri, njegov pastoralni rad te svećenički celibat. Treće područje posvećeno je Gunčevićevu shvaćanju ekumenizma. Prvi naslov donosi načelne stavove, a drugi, ekumenska gibanja te potrebe međukonfesionalnog dijaloga između Katoličke Crkve u Hrvata i Srpske Pravoslavne Crkve. Najveći dio, tj. četvrti dio, obrađuje religiozno-pedagoško-katehetsku djelatnost i njeno poimanje. U prvom poglavlju iznosi se Gunčevićevo poimanje pedagogije općenito te pedagogije pod vidom različitih atribucija. Drugo poglavlje bavi se pitanjem značenja te potrebe poznavanja psihologije u ljudskom životu, a posebice poznavanja i njene primjene u odgoju. Treće poglavlje obrađuje značenje i lik odgojitelja, u prvom naslovu obrađuju se njegove osobne (ljudske) značajke i prijeko potrebne pedagoške kvalitete. Četvrto poglavlje prikazuje značenje osobnosti katehete, i podijeljeno je u tri dijela: važni elementi lika katehete, kateheta i njegovo samoobrazovanje te važnost i uloga roditelja kao prvog i najvažnijeg katehete u religioznom odgoju djece. Peti dio četvrtog poglavlja zahvaća područje pastoralnog djelovanja mladeži i pastorala općenito. Iznose se Gunčevićeve pastoralne smjernice, zatim pastoral sakramenta te njegova osobna briga i rad u pastoralnom pristupu i djelovanju prema mladom čovjeku. Peti-i ujedno posljednji-dio radnje, tematizira kršćaninovo odgovorno djelovanje u društvu. Taj dio obrađen je u pet područja. U prvom se donosi Gunčevićevo poimanje komunizma te njegov utjecaj na društveni život naroda Jugoslavije između dva svjetska rata ; zatim dobre i loše strane kapitalizma te njegovo značenje u životu pojedinca i društva. Na samom kraju dana je Gunčevićeva vizija idealnog društvenog poretka u Hrvatskoj i socijalnog nauka kao sastavnice kršćanskog uvjerenja i djelovanja te njegova promišljanja o potrebi nazočnosti kršćana u politici. U zaključnom dijelu se sažimaju i vrednuju rezultati istraživanja života i djela Josipa Gunčevića.

Josip Gunčević ; župna kateheza ; pedagogija ; lik odgojitelja ; tipologija svečenika evangelizaora ; pastoralne smjernice

nije evidentirano