hrvatski

Odnos prema standardu u poučavanju hrvatskoga kao prvoga jezika kao posredan rezultat hrvatske jezične politike

Državna jezična politika ogleda se u mnogim područjima, između ostaloga i u školskim programima te u jezičnoj nastavi u školama, prije svega u nastavi prvoga jezika. U prethodnim radovima o utjecaju jezične politike na poučavanje prvoga jezika Kalogjera (1965, 2012), Petrc (2015) te Haţegan i Udier (2016) osvrnuli su se na štetnost rigidnog pristupa standardnom varijetetu u školskom obrazovanju, kao i na štetnost stigmatizacije nestandardnih varijeteta. U ovom radu analizira se utjecaj jezične politike na poučavanje jezične varijantnosti u sklopu školskoga predmeta Hrvatski jezik u osnovnim i srednjim školama u Hrvatskoj. Varijantnost je jedno od temeljnih svojstava jezika na svim njegovim razinama – upravo s pomoću svoje imanentne varijantnosti jezik (definiran kao ukupnost varijetetâ) ostvaruje brojne društvene funkcije. Varijantnost stoga treba uključiti u poučavanje hrvatskoga jezika, čak i kada se radi o standardnom varijetetu, koji ima posebno istaknutu ulogu i status u zapadnim društvima te koji se tradicionalno shvaća kao nevarijantni, potpuno i binarno propisani varijetet (pravilno/nepravilno) (Bartsch 1985, Škiljan 1988, Dittmar 1997, Milroy i Milroy 2012). Do sada su provedena istraživanja varijantnosti u poučavanju hrvatskoga kao inoga jezika (Udier i Gulešić Machata 2011a, 2011b), a varijantnost u poučavanju hrvatskoga kao prvoga jezika (ili kao drugoga dijalekta, Siegel 2010) još je uvijek nedovoljno istražena. Istraživanje koje će biti prikazano u ovom izlaganju provedeno je s namjerom da se ustanovi (a) trenutačno mjesto jezične varijantnosti u poučavanju hrvatskoga jezika, (b) pristup gramatičkih opisa varijantnosti te (c) odnos prema standardnom varijetetu u nastavi školskoga predmeta Hrvatski jezik. Budući da je poučavanje hrvatskoga jezika uglavnom utemeljeno na objavljenim i odobrenim udžbenicima, provedena je analiza gramatičkih opisa te odnosa prema varijantnosti i prema standardnom varijetetu u udžbenicima za predmet Hrvatski jezik u osnovnim i srednjim školama izdanih u posljednjih pet godina: Bagić, Katalinić, Motik, Rimac Jurinović, Sušac (2013a, 2013b, 2013c, 2013e, 2013f), Bagić, Jurić Stanković, Šimić, Šodan (2013a, 2013b), Bišćan, Dresto, Miloloža (2014a, 2014b, 2014c, 2014d, 2014e, 2014f, 2014g, 2014h), Čubrić (2003, 2007a, 2007b, 2007c, 2007d), Družijančić Hajdarević, Lovrenčić Rojc, Lugarić, Lugomer (2014a, 2014b, 2014c, 2014d), Družijančić Hajdarević, Lugarić, Romić, Sykora-Nagy (2014a, 2014b, 2014c, 2014d), Dujmović Markusi, Bogdanović, Mlačić-Brakus (2014a, 2014b), Dujmović Markusi, Pavić-Pezer (2014a, 2014b, 2013a, 2013b, 2013c, 2013d), Franić-Glamuzina, Grbaš Jakšić, Matijaščić, Peić, Randić Đorđević, Žic, Motik, Sušac, Katalinić, Rimac Jurinović, Haukka (2013a, 2013b, 2013c, 2013d, 2013e, 2013f), Kajganić, Močnik, Bogdanović (2009a, 2009b, 2009c), Močnik, Bogdanović (2009a, 2009b), Motik, Sušac, Katalinić, Rimac Jurinović, Haukka (2013, 2013b, 2013c), Jurić Stanković, Šimić, Šodan, Haukka (2013a, 2013b), Jurić Stanković, Šimić, Šodan (2013), Kovač, Bežen, Jukić (2014a, 2014b), Kovač, Jukić (2014a, 2014b, 2014c), Kovač, Jukić, Bašić (2014), Kovač, Jukić, Juričev-Dumpavlov (2014a, 2014b), Kurtak (2009a, 2009b), Rihtarić, Marijačić, Levak (2014a, 2014b), Rihtarić, Marijačić, Ružić (2014a, 2014b, 2014c, 2014d), Rihtarić, Marijačić (2014a, 2014b) and Zrinjanin (2002, 2003a, 2003b, 2003c, 2003d, 2008a, 2008b). Rezultati pokazuju koliko je varijantnost hrvatskoga jezika zastupljena i na koji je način obrađena u udžbenicima. Također omogućuju iščitavanje implicitnog stava prema varijantnosti i pravilnosti u hrvatskome jeziku, a posredno pokazuju i utjecaj hrvatske jezične politike od devedesetih godina prošloga stoljeća do danas na poučavanje predmeta Hrvatski jezik.

poučavanje hrvatskog jezika ; udžbenici hrvatskog jezika ; jezična varijantnost i pravilnost

nije evidentirano