hrvatski

Glagoljaštvo prvih desetljeća 20. stoljeća u Nižićevim bilješkama

Bilješke o. Ante Nižića (1873.-1963.), svećenika glagoljaša Zadarske nadbiskupije i od 1920. franjevca trećoredca glagoljaša, temelje se na pet njegovih bilježnica u koje je zapisivao sve i svašta: svoje tekuće račune, raznoraznu evidenciju, osobne susrete, razmišljanja i poteškoće, buduće planove, prispjele i poslane dopise, pisma itd. Te su bilješke povremeno nastajale od 1904. kada je došao na službu u Nadin do 1935. kada je otišao u SAD. U ovom radu osvrnuli smo se na one o glagoljaštvu u njegovu vremenu. Za njega je glagoljaštvo životni ideal preko kojega je duhovno, kulturno, prosvjetno i politično najlakše dopirao do ljudi. Stoga se u svim svojim službujućim mjestima zalagao za bogoslužje na staroslavenskom jeziku. To se nastojanje u pastoralnoj službi na rodnom Ugljanu, puno intenzivnije negoli u župama na dalmatinskom kopnu, pretvorilo u borbu za hrvatski nacionalni izraz, koju bi, između ostaloga, poticao širenjem hrvatskoga tiska i kupovanjem hrvatskih knjiga te stalnim držanjem hrvatske trobojnice na župnoj crkvi. U svemu je tome vjerno bio na crti Prodanova dalmatinskoga pravaštva i Mahnićeva Hrvatskoga katoličkoga pokreta. Stoga se u svojim bilješkama znao gdjekad okomiti na svećenika ako bi na glagoljaškoj župi pokazao nemar prema staroslavenštini, a osobito mu je smetalo oprezno držanje nadbiskupa Vicka Pulišića prema staroslavenskom jeziku, suprotstavljajući mu uvijek u takvim prilikama lokalnu glagoljašku tradiciju, svjedočanstva iz crkvene povijesti i blagonaklonjene crkvene autoritete poput pape Inocenta IV., Leona XIII. i Benedikta XV. Idealističko držanje prema glagoljici, tj. rimsko-slavenskom obredu i staroslavenskom jeziku, odvelo ga je u 47. godini života u trećoredsku samostansku zajednicu, gdje je odmah postao jednim od najustrajnijih zagovaratelja redovničke formacije u glagoljaškom duhu. Odlasku trećoredce svakako je kumovala talijanska okupacija rodnoga zavičaja s kojom je u javnosti poput mnogih svećenika prokazan kao hrvatski nacionalist. Do 1935. najduže na službi bio je u Zagrebu, gdje su franjevci trećoredci glagoljaši upravo zbog žive staroslavenske riječi u bogoslužju i obveze da će je čuvati u Zagrebu dobili u trajno vlasništvo crkvu i okolno zemljište na Ksaveru. Nižić je staroslavenštinu uvijek stavljao ispred svih drugih oblika duhovnosti. U tome je bio jedan od rijetkih. Iz njegovih se bilježaka vidi da se uopće nije obazirao na raznorazne manifestacije koje su sa staroslavenskim izvodile nakon 1918. kada su se javljali mnogi zagovaratelji bezuvjetnoga uvođenja staroslavenskoga jezika u rimokatoličko bogoslužje, a da u svom djelovanju i službi nikada nisu upotrijebili niti jedne staroslavenske riječi. Njegove su bilješke osvijetlile ulogu nadbiskupa Dvornika u revitalizaciji glagoljaških župa u Zadarskoj nadbiskupiji, pokazale snagu hrvatskoga nacionalnog duha na Ugljanu ulaskom Italije u rat protiv Austro- Ugarske, dozvolile sinkronijski pogled na latinaške i glagoljaške župe Zadarske nadbiskupije u 20. stoljeću, pružile poimenični popis podupiratelja Staroslavenske akademije iz Dalmacije, ukazale na pokušaj izrade praktičnoga staroslavensko- latinskog rječnika na osnovi Parčićeva misala te neuspjeli dolazak franjevaca trećoredaca glagoljaša sa staroslavenskim bogoslužjem u grad Rab i u Sloveniju. Bilješke o. Ante Nižića svjedočanstvo su nepokolebljivosti glagoljaškoga duha hrvatskih svećenika s vjekovnih glagoljaških područja, koji su se unatoč pokušaju instrumentalizacije staroslavenskoga bogoslužja za prve Jugoslavije uspjeli održati u vjernosti Rimu. Njihov nepokolebljiv duh traje i nakon koncilskoga izjednačenja latinskoga i crkvenoslavenskoga u bogoslužju s narodnim jezicima.

Ante Nižić; povijest glagoljaštva; povijest Zadarske nadbiskupije; povijest franjevaca trećoredaca glagoljaša; Rječnik glagoljskog misala

nije evidentirano