hrvatski

Dubrovačko razdoblje Josipa Lalića

U članku se utvrđuju karakteristike dubrovačkog stvaralaštva Josipa Lalića (1867.-1953.), splitskog slikara školovanog u Veneciji, koji se stilski vezuje za akademizam, plenerizam i impresionizam. Na osnovu podataka iz tiska i drugih izvora, analizira se njegova izlagačka aktivnost tijekom tog perioda, te se donose nova saznanja o njegovim javnim narudžbama u kojima značajno mjesto zauzima Alegorija milosrđa iznad bočnog ulaza u Knežev dvor, koja je zamijenila stariju baroknu sliku. Posebna pažnja posvećena je djelima etnografske motivike, osobito gradskim žanr scenama gdje evidentira nekadašnji živopisni život unutar zidina Dubrovnika. U njima se mogu prepoznati i prikloni orijentalizmu, ali i odjeci popularizacije dokumentarnog bilježenja narodnih nošnji crtežima i akvarelima koje se intenzivira u našim krajevima početkom dvadesetog stoljeća. Najviše umjetničke dosege u dubrovačkom periodu, Josip Lalić postiže intimno intoniranim i melankoličnim pejzažima i vedutama, u kojima se najviše približava impresionističkim načelima. To se očituje u smjelom presijecanju motiva marginama, dijagonalnim prodorima u drugi plan slike, komplementarno obojenim sjenama, svijetloj paleti i vraćanju istom motivu u različitim godišnjim dobima ili različitim dobima dana. Pažnja se posvećuje i slikarevim majstorski izvedenim akvarelima, u kojima uspijeva reduciranim sredstvima prenijeti atmosferu i karakteristike motiva.

Josip Lalić; Dubrovnik početkom 20. stoljeća; impresionizam; pejzaž; etnografska motivika; Alegorija milosrđa; Božji grob

nije evidentirano